Ljudi pričaju sami sa sobom.
To svi rade samo se neki uporno kriju.
Niko ne može da izdrži a da ne popriča sa samim sobom, čak i pred drugim ljudima, jer to je ipak jedan od najkonstruktivnijih razgovora.
Inspirisana time što nudi prostor, reših da progovorim koju sa sobom.
I tako krenem…
Kroz hodnik skorašnjih memoara…
Pokušaću da zabrazdim u kreativnost da ne bih izgubila dodir sa stvarnošću. To je moj metod, iako je mnogo premalo reči da se to razume na jedan takav način.
Baš kao što, u deliću sekunde, slikar naslika sliku u svojoj duši, a kasnije samo prenese na platno, ceo jedan život, kompletno jedno biće i čudesnu poentu, koja ne mora da se prepozna da bi znali da postoji. U toj svetlosti spajaju se sve priče.
Tako se i ovo odigravalo.
Trebalo je da upoznam jedan grad…
Po preporuci jednog drugog grada…
I pitala sam se da li taj novi grad u sebi nosi neku vrstu čarolije svojstvene onom prvom gradu. Rešila sam da na to obratim posebnu pažnju…
Upoznajem ga, i već vidim da mi je desno oko začarano.
Čitav urbanistički plan tog grada bio je nekako imaginaran. Znala sam da je stvaran, bila sam upozorena na to, ali u isto vreme bio je bolji od stvarnosti, mnogo bliži projekciji stvarnosti koju sam priželjkivala.
Njegovi melodični tonovi dovodili su čoveka u stanje prijatnosti, o kojoj se može sanjati samo u najlepšim snovima.
Postale su mi drage njegove reči, muzika i ljudi. Da, čak i ljudi, jer su oni jedna od četiri najbitnije stvari u životu tog grada.
Doživela sam ga kao prostor sa kojim se mogu osećajno poistovetiti.
A onaj prvi grad… To je već neko ko je voljen izvan svake predrasude, neko ko će se u mojim snovima smucati ceo život… i trajati… bar kao baterije duracell.
Svirala se u njima muzika na nivou na kojem je obično nisam čula u drugim gradovima… videle su se boje cveća… i prolazilo kroz semaforsko crveno bez problema.
Tako da, kada bih ponela jednu uspomenu sa Zemlje, trenuci u tim gradovima bi bili moja uspomena.
Jer, “ovo sazveždje je za njih provincija…”
Ima ova priča svojih vrednosti, iako ne objašnjava dovoljno.
Thanks to Vanja
