U našem užurbanom i neosetljivom životu zacudujuce je malo sati u kojima duša može da bude svesna sebe, u kojima život ustupa mesto smislu i duhu, a duša neskriveno stoji pred ogledalom uspomena i savesti.
To se verovatno dešava pri preživljavanju velikog bola, verovatno nad kovcegom majke, verovatno na bolesnickoj postelji, na kraju nekog dugog usamljenickog putovanja, u prvim satima ponovnog vracanja u život, ali to uvek prate nemiri i mucenja.
Vrednost ovakvih budnih noci je baš u tome.
U njima duša uspeva da bez snažnih spoljašnjih potresa dode do onoga što je pravedno, bez obzira da li je to cudno, ili zastrašujuce, da li je za osudu, ili za žaljenje.
Herman Hesse
