Ja kad pojastem vojio bi da budem oficij. Vojio bi i da kad ja pojastem imamo deset vojski, a ne samo tji. Onda bi sva djeca mogja bit oficiji. To je naajboi poso.
Kad je mij, ništa ne jadiš, samo se igjaš na kompjuteijima i simulatojima i vježbaš gadjanje, i pjimaš platu i ideš na dežujstva, i zajebavaš jegjute i imaš naaajboje vozne pajkove u djžavi, i sve te cuje gjedaju.
A kad je jat, onda sjediš u nekoj kancejajiji, i šajaš po mapama, i pišeš najedjenja, a oni što su se zajebaji pa postali inžinjeji i pjofesoji, oni mojaju da ti čiste čizme i da čuvaju stjažu, i da idu u jujiš kad tebi tjeba ojden ili unapjedjenje.
Oficij u jatu ima svog šofeja i gojiva kojko mu tjeba, i uvijek ima naaaajboju unifojmu i naaaajboje čizme i kobasice i uvijek spava u kjevetu, a oni što su se zajebaji pa postaji ajhitekte i magistji i doktoji, oni jedu jižu i imaju sve podejano na sebi.
Kad je mij, oficiji ništa ne mojaju da jade a imaju sigujnu pjatu i imaju najboje zdjavstveno sigujanje, a svi djugi koji mojaju da jade nemaju sigujnu pjatu i mojaju da dignu kjedit da pjate doktojima pjegjede.
Vojio bi da uvijek imamo puuuno puuuno nepjijateja, jej su nepjijateji oficijima najboji pjijateji.
Nenad Velickovic
