1 komentar

Boze, kako su ljudi nesrecni.

Prvi put sam sve ovo ispricao jednoj djevojci, i prvi put ovako, u nekoj vezi, od pocetka do kraja. Tako sam i sam sebi slozio razloznu pricu, koja se dotle gubila u komesanju odvojenih dijelova, u magli zebnje, u nekom zbivanju van vremena, mozda i izvan nekog odredjenog smisla, kao tezak san koji ne mogu ni da prihvatim ni da odbacim. A zasto bas njoj, i zasto o ovome, nisam mogao ni sam sebi objasniti. Ucinilo mi se da zna slusati, razumjeti svakako nece, a slusanje je vaznije od razumijevanja.
Iskustvo me naucilo da ono sto se ne moze objasniti samome sebi, treba govoriti drugome. Sebe mozes obmanuti nekim dijelom slike koji se nametne, tesko izrecivim osjecanjem, jer se skriva pred mukom saznavanja i bjezi u omaglicu, u opijenost koja ne trazi smisao. Drugome je neophodna tacna rijec, zato je i trazis, osjecas da je negdje u tebi, i lovis je, nju ili njenu sjenku, prepoznajes je na tudjem licu, u tudjem pogledu, kad pocne da shvata. Slusalac je babica u teskom porodjaju rijeci. Ili nesto jos vaznije. Ako taj drugi zeli da razumije.
A ona je zeljela, i vise nego sto sam se nadao. Dok sam pricao, s njenog lica je nestalo vedrog izraza, koji me mozda i naveo na neocekivani razgovor, a zamijenilo ga nesto nenadno zrelo, i tuzno. Rekla je samo: – Boze, kako su ljudi nesrecni.

Mesa Selimovic

Posted by

Me, version 1.0 RC1.

1 komentar za sad

  1. I sve pomalo lici na onu nekadasnju noc,izdvojenu od drugih,obiljezenu tajnom.Sve je opet bilo,a opet lici na san,ni na cemu ne mogu da se zaustavim jer nista ne znam,a drzim se sjecanja,uporno.
    Nijednog putokaza nemam za trazenje i zadovoljavam se onim sto je bilo,od toga je u meni ostao pun osjecaj,neistrosen i nezadovoljen,i ostao je nekakav sanjarski miris,druga dimenzija,mogucnost izvan onoga sto se obicno desava…

Ostavite odgovor

Required fields are marked *.