Cijenjena prijateljice
„Cijenjena prijateljice,
Pitas me, gospodarice moja, da li sam u mislima, u srcu i duhom sam. Kako da ti odgovorim? Cini mi se da moja samoca nije izrazenija niti veca od samoce drugih ljudi. Svi smo mi sami. Svi smo mi zagonetka. Svi smo mi pokriveni hiljadu i jednom koprenom i kakva je razlika izmedju dva usamljenika, osim sto jedan govori o svojoj samoci, a drugi uvijek cuti?
Ne znam, gospodarice moja, da li je moja samoca, zajedno sa tugom koju nosi, ispoljavanje „ponora nekih mojih unutrasnjih stanja“ ili dokaz nepostojanja licnosti u ovom bicu koje zovem „JA“. Ne, ne znam. Ali, ako je samoca adresa slabosti, zasigurno, najslabiji sam covjek.
… Moja gospodarica zna da je nasa zelja da u case drugih uspemo sadrzaj naseg duha nemjerljivo jaca od zelje da zedj utolimo onim sto nam drugi izlivaju u case. U tom svojstvu ponekad ima sujete ali je prirodno.
… Ljudi su , i ja medju njima, skloni dimu i pepelu.Vatre se boje, jer zasljepljuje vid i opece prste. Ljudi se, i ja medju njima, prihvataju istrazivanjem nabora na ljusci. Jezgro ne diraju, jer je izvan domasaja.
A jezgro se moze vidjeti tek kada se razbije ljuska. Nije lako da covjek iskida srce kako bi ljudi vidjeli sta je u njemu.To je samoca, gospodarice moja, to je tuga….“
(dio pisma koje je Halil Dzubran pisao Mej Zijadi, zeni koju nikada nije vidio ni upoznao, i sa kojom je obavljao „duhovnu razmjenu“ pismima koja su pisali jedno drugom 20 godina…..)
