Ako se svaka sekunda naseg zivota bude bezbroj puta ponavljala, bicemo prikovani za vjecnost kao Isus za kriz. Takva pomisao je uzasna. U svijetu vjecnog vracanja svaki gest opterecen je tezinom nepodnosljive odgovornosti. Zbog toga je Nietzsche misao o vjecnom vracanju nazvao najtezim teretom ( das schwerste Gewicht).
A ako je vjecno vracanje najtezi teret, nasi zivoti mogu se na njegovoj pozadini ocrtavati u svoj svojoj predivnoj lakoci.
Samo, je li tezina zaista strasna, a lakoca divna?
Najtezi teret nas lomi, posrcemo pod njim, potiskuje nas prema zemlji, ali u ljubavnoj poeziji svih vremena zena cezne da bude pritisnuta tezinom muskog tijela. Najtezi teret je, prema tome, ujedno i slika najintezivnije ispunjenog zivota. I sto je teret tezi , sto je nas zivot blize zemlji, to je stvarniji i istinitiji.
Nasuprot tome, apsolutna odsutnost tereta cini da covjek postaje laksi od zraka, uzdize se u visine, udaljava se od zemlje i ovozemaljskog postojanja, postaje tek napola stvaran, a njegovi pokreti su koliko slobodni toliko i beznacajni.
Pa za sto onda da se odlucimo? Za tezinu ili lakocu?
Milan Kundera
