Ona mi namiruje izgubljeno i dobijam vise nego sto sam zelio da imam. Moje zelje su bile maglovite i rasute, sad su skupljene u jednom imenu, u jednom liku, stvarnijem i ljepsem od maste. Njoj priznajem sve sto ja nisam, a opet nista ne gubim, odricuci se. Nemocan pred ljudima i slab pred svijetom, znacajan sam pred svojom tvorevinom, vrijednijom od njih. Nespokojan pred nesigurnoscu svega, siguran sam pred ljubavlju, koja se stvara sama iz sebe, jer je potreba pretvorena u osjecanje. Ljubav je zrtva i nasilje, nudi i zahtijeva, moli i grdi. Stvorio sam je kao divljak svog kumira, da mu stoji iznad pecinske vatre, zastita od groma, neprijatelja, zvijeri, ljudi…da trazi od njega obicne stvari, da zahtijeva i nemoguce, da osjeca odusevljenje ali i ogorcenje, da se zahvaljuje i da grdi, uvijek sjestan da bi mu bez njega, strahovi bili preteski, nade bez korijena, radosti bez trajanja.
M.Selimovic
Moj omiljeni dio iz “Tvrđave”.