Citati i po neka priča
Riznica misli kojih se vredi setiti…

Šta je bilo prvo, muzika ili patnja?

Upisano: septembar 9th 2009 u okviru Kapi uma | Reči: 118 | Tagovi: , , , , , , ,

Šta je bilo prvo, muzika ili patnja? Jesam li slušao takvu muziku zato što sam bio ojadjen? Ili sam bio tuzan zato što sam slušao setnu muziku? Da li te sve te ploce zapravo pretvore u melanholika? Ljude brine što se deca igraju pištoljima, što tinejdzeri gledaju filmove pune nasilja. Niko se ne sekira što klinci slušaju hiljade – doslovno hiljade – pesama o slomljenim srcima, odbacenosti i bolu, o patnji i gubitku. Najnesrecniji ljudi koje poznajem, romanticarski receno, upravo su oni koji najviše vole pop muziku; i ne znam da li je pop muzika izazvala njihovu tugu, ali smem da tvrdim da sigurno nisu doziveli toliko sentimentalnih razocarenja koliko su se naslušali tuzne muzike.

Nik Hornbi
Izvor: odlomci.blospot.com

Raširi:
  • BlinkList
  • del.icio.us
  • Podeli na CroPortal
  • Digg
  • Facebook
  • Google Bookmarks
  • Podeli na linke.rs
  • MySpace
  • Netvibes
  • Technorati
  • Twitter
  • Podeli na Ukusno!



required



required - won't be displayed


Vaš komentar:

Sve moje ljubavi trajale su najviše sedam godina: kažu, telo se obnavlja svakih sedam godina. Uvek je predivno u početku. U sredini je još lepše. A na kraju … zavisi od toga ko se prvi zasiti. Uvek je teško na kraju. Nikad nisam nekog volela, a da ga nisam još i „posle“ volela. „Posle“ ne postoji više ona povezanost glave s telom. Tad funkcioniše samo glava… Ali ipak nešto ostaje… nešto nalik na ožiljak. Ne u tužnom smislu te reči. Ostaje ožiljak koji nam služi na čast. Najlepše odlikovanje…

Francoise Sagan – Odgovori

Raširi:
  • BlinkList
  • del.icio.us
  • Podeli na CroPortal
  • Digg
  • Facebook
  • Google Bookmarks
  • Podeli na linke.rs
  • MySpace
  • Netvibes
  • Technorati
  • Twitter
  • Podeli na Ukusno!
Prethodni zapis

Još jedan dan koji se otvara iz pupka mog jada: od trena kada padnemo, kao figure od perja, ravno u sneg. To ja, zbog ove zore, što ide dugačkim ulicama do mesta koje zovem kućom, ponovo počinjem sa otežanim podvodnim pokretima, koje me vode ka još jednoj noći i tebi koja rasteruješ sumornost, sporim bledim rukama.
Sada je sve izvodljivo, jer ništa nije stvarno. Baš kao violinska žica, rastegnut sam do tačke pucanja, sve do noći.

L.Darel

Raširi:
  • BlinkList
  • del.icio.us
  • Podeli na CroPortal
  • Digg
  • Facebook
  • Google Bookmarks
  • Podeli na linke.rs
  • MySpace
  • Netvibes
  • Technorati
  • Twitter
  • Podeli na Ukusno!
Sledeći zapis



Twitter @burek