„Čovek ima više hrabrosti prema drugom, nego prema sebi. Da nije toga, ne bi bilo zla na svetu. Savršenstvo čoveka sastojalo bi se u tome da bude većma strog prema sebi, negoli čak i pravedan prema drugom. Ja znam puno ljudi koji su bili vrlo pravedni prema drugom, ali nisu bili strogi prema sebi, i zato su bili uvek labavi u stvarima dobra. Oni su bili više diletanti, nego artisti dobra. Njihova pravednost je uvek propadala, ako nije bila u pitanju tuđa ličnost nego njegova sopstvena, jer pravednost prema sebi zavisi od strogosti prema sebi, kao što pravednost prema drugom [...]
Tako sam ziveo sam, bez igde ikoga s kime bih mogao istinski da porazgovaram, sve dok mi se, pre sest godina, nije desio kvar na motoru u pustinji Sahari. Nesto se bilo slomilo u mom motoru. A kako nisam vodio ni mehanicara ni putnike, spremao sam se da pokusam da sasvim sam izvrsim jednu tesku opravku. To je za mene bilo pitanje zivota ili smrti. Imao sam pijace vode jedva za osam dana. Prve veceri zaspao sam na pesku hiljadu milja daleko od naseljenog mesta. Bio sam usamljeniji od ma kog brodolomnika na splavu nasred okeana. Mozete onda zamisliti moje [...]
Unistite moje zelje, izbrisite moje ideale, pokazite mi nesto bolje i ja cu poci za vama. Vi cete mozda reci da tako ne vredi nastavljati prijateljstvo, u tom slucaju ja vam mogu odgovoriti to isto. Razmislimo ozbiljno, ako necete da me udostojite svoje paznje, necu ni ja dalje pozdravljati pri susretu. Imam ja svoje podzemlje. Za sada, jos zivim i zalim – i neka mi se osusi ruka ako ja donesem i najmanju ciglu za tu kasarnu – kucu. Uostalom znate li sta: ubedjen sam da ovakav kao ja, podzemni covek mora drzati na uzdi. Jer premda je sposoban da [...]
„…dodirujem ti usta, prstom dodirujem rub tvojih usana i ocrtavam ih kao da izlaze iz moje ruke, kao da se tvoja usta prvi put malko otvaraju, dovoljno je da zažmurim pa da se sve raspline i sve ponovo počne, svaki put stvaram usta koja poželim, usta koja moja ruka bira i crta na tvom licu, usta izabrana od svih mogućih suverenom slobodom mog sopstvenog izbora da ih svojom rukom iscrtavam na tvom licu a koja se, pukom slučajnošću koju ne nastojim da dokučim, podudaraju baš na ustima što se smeše ispod ovih koja ti moja ruka crta…“ Hulio Kortasar – [...]
Već duže vreme, mnogi ljudi me mole da malo sredim i uredim ovo moje ćoše koje, popularno nazvano blog. Ovo mestašce koristio sam, i ubuduće ću koristiti da neke lepe misli i odlomke otrgnem od zaborava… da nekoga inspirišem… podsetim na nešto čega se vredi sećati. Elem… potrudio sam se da barem malo ovo mestašce uredim, a njegova koncepcija neće se značajno menjati… Biče sitnijih promena, sa tehničke strane, u budućnosti, ali krupnih rezova neće. Do nekog drugog vremena, kada možda budem imao više prilike da se posvetim pisanju.
Vecina ljudi je, i neznajuci to, uspavana. Radjaju se uspavani, zive uspavani, zene se i udaju uspavane, podizu decu uspavani, umiru uspavani, da se nikad stvarno ne probude. Nikada ne uspevaju da shvate lepotu i cudesnost onoga sto nazivamo ljudskom egzistencijom. Pa ipak, vecina ljudi nikada ne uspeva da shvati kako je sve dobro, jer su utonuli u san. Zive u kosmaru. Jedan covek lupa na vrata sobe svog sina. „Carli“, kaze,“probudi se!“ „Necu da ustanem, tata“,odgovori mu Carli. Otac vice:“Ustaj, moras u skolu!“ „Necu da idem u skolu!“, kaze Carli. Otac ga pita „A zasto neces?“ „Iz tri razloga, [...]
Zaista! Ja idem kroz dolinu senki… i gle izmedju tih tamnih draperija gde se zvuci pesme izgubiše izadje jedna mračna i neodredjena senka, senka kakvu bi mesec, kada je nisko na nebu, napravio od čoveka. Ali to je bila senka ni od čoveka ni od boga, niti ma od koje poznate stvari. I drščući i za malo medju draperijama sobe, ona se najzad zaustavi, u punom izgledu, na površini vrata od bakra. Ali senka je bila bez oblika, neodredjena, i bila je senka niti čoveka niti boga, ni boga grčkog, ni boga hadejskog, niti ma kog boga egipatskog. I senka [...]
“…Telo, ljubav, smrt – to troje cine samo jedno. Jer telo je bolest i pozuda, a ono nam donosi smrt. Da, oboje je puteno, i ljubav i smrt, i u tome je njihov uzas i njihova magija … O, carobna organska lepoto, koja se ne sastojis ni iz uljane boje ni iz kamena, vec iz materije zive i raspadljive, pune groznicave tajne zivota i truljenja.“ Tomas Man, “Carobni breg“.
Ako me ona ljubi, u sta verujem i sto znam,zasto se ne odluci, zasto se ne odvazi da pobegne i da se baci u moj zagrljaj? Ona bi to trebala uciniti, pomisljam katkad, ona bi to mogla uciniti. Kad se nesto pokrene u predvorju, gledam prema vratima. Neka udje. Mislim i nadam se. Ah, pa kad su moguce stvari nemoguce pomisljam u sebi, mora da su i nemoguce moguce. Neka nocu kad se probudim, kad svetiljka baca nesigurno svetlo kroz spavaonicu, neka tada njezin lik, njen duh, tek jedna slutnja o njoj, probledi, priblizi se, obujmi me, samo za trenutak, [...]
Ali, deca su sada groznija. Agresivnija nego u tvoje vreme. Misliš? Možda za nijansu. Suštinski, doza sadizma, spremnosti da se drugi, slabiji, različit po bilo kome osnovu, zajeda i kinji, predstavlja ljudsku konstantu. U svom čistom obliku ispoljava se kod dečice. Koja ni najmanje nisu naivna. Niti su jagnjad božija, kako ih prikazuje romantičarska pedagogija. Čim počne da im se razvija svest, deca grade svoj svet u malom. Preslikan svet odraslih. Surovost, želja za moći, borba za prevlast, sve to postoji u dečijim odnosima. Čak jasnije, jer je nezamaskirano. Već se tu formiraju odnosi – slabi i jaki. Uklopljeni i [...]
Muzika svira tako veselo, čilo i čovek je tako željan života! O, bože moj! Proći će vreme i mi ćemo otići zauvek, ljudi će nas zaboraviti, zaboraviće nam lica, glasove, neće znati koliko nas je bilo, ali će se naše patnje pretvoriti u radost za one koji će živeti posle nas, sreća i mir zavladaće na zemlji i ljudi će pomenuti lepom rečju i blagosloviti one koji žive sada. O, mile sestre, naš život još nije završen… Hajde da živimo! Muzika svira tako veselo, tako radosno i, čini mi se, još malo… i mi ćemo saznati zašto živimo, zašto patimo… [...]
Zene mnogo puta same sebe dovode u polozaj jos nizi od onoga u kojem se zene opste nalaze,a koji je,neka mi bude dopusteno da sudim nepristojno, i onako vec nizak, one se kazem,same dovode u polozaj nizi od opsteg polozaja zene i pripremaju svoje jos vece ponizenje dopustajuci unapred muskarcima da ih vredjaju, mada moram priznati, nikako ne vidim razloga da bi to zenama bilo potrebno. Nema nikakve sumnje da zene ne mogu nicim toliko lako podici svoj ugled u ocima muskarca koliko odlucnoscu da budu nepopustiljive i da svojim udvaracima daju na znanje kako ne dopustaju da ih obesceljuju [...]