Sad je još pravo dete , sve je kod nje jednostavno, reci ce sve što joj padne na pamet, nasmejat ce se kad joj dode volja da se nasmeje. Od nje se može sve napraviti, može postati pravo cudo, a može i dubre, i bit ce dubre! (…) Odnekud ce se stvoriti i nadutost i neprirodnost, pocet ce se ravnati po napamet naucenim lekcijama, pocet ce razbijati sebi glavu i izmišljati s kim i kako i koliko treba razgovarati, kako i na koga treba gledati…
N.V.Gogolj – Mrtve duše
„Vreme nije samo reka, koja se neprestano izliva iz korita, tako da covek mora da beži, dok ona plavi sve iza njegovih leda, da ne mora da beži u buducnost, praznih ruku, bez icega, dok mu reka briše tragove sa svakim korakom, neprestano, kad iz jedne sekunde ulazi u drugu. Samo naša beznadežna uskladenost, umor cula, nestvarna snaga secanja i navika, koja nas štiti, vidi to nepoznato u ocima kada ih otvorimo ujutru, izbaceni talasima na obalu još jednog nepoznatog dana. Svakog jutra stupamo na nepoznato mesto, i ostaju nam samo slaba i prevrtljiva secanja, koja nam govore ko bismo [...]
„Ljubav je kao i pobožnost, dolazi kasno. U dvadeset godina žena nije ni zaljubljena ni pobožna, sem kakve specijalne naklonosti, neke vrste urodene svetosti. Žena najcešce podleže ljubavi i strasti tek u doba kada je samoca više ne plaši. Strast je doista suva pustinja, zapaljena Tebaida. Strast je profani asketizam, isto tako težak kao i verski asketizam. Otuda su velike ljubavnice isto tako retke kao i velike pokajnice. Oni koji dobro poznaju život i svet, znaju da žene ne mecu rado na svoje nežne grudi kostretnu košulju istinske ljubavi.“
Anatol Frans, Crveni krin
Posmatranja i doživljaji nemog usamljenika ujedno su nejasniji i prodorniji no u coveka društvenog, njegove misli su teže, cudnovatije, i svagda malo osencene tugom. Više no što bi trebalo zanimaju ga slike i opažanja kojih bi se inace olako oslobodio jednim pogledom, osmehom, izmenom mišljenja; oni se produbljuju u cutanju, bivaju znacajni, postaju doživljaj, avantura, osecanje. U samoci sazreva ono što je originalno, lepota smela i neocekivana, pesma. No, u samoci sazreva i ono što je naopako, nesrazmerno, apsurdno i nedopušteno.
Tomas Man, Smrt u Veneciji.
Nemoj misliti da ovaj svet postoji zbog tebe. Nije svet tek posuda po tvojoj meri.
Svet i ti, poput dva drveta koja stoje jedno kraj drugog, stojite uspravno svaki za sebe, ne oslanjajuci se jedan na drugog.
Ti znaš da pored tebe stoji naocito drvo zvano svet. Drago ti je zbog toga. Mada on na tebe verovatno i ne pomišlja.
Ipak, zasebno od sveta izvan tebe, i u tebi samom postoji jedan svet. Unutar svog bica možeš da zamisliš ogroman polumracni svet. Tvoja svest pociva na granici ta dva sveta.
Ono što je važno jeste da spoljni svet sacinjen od planinskih venaca, ljudi, bojadžijskih [...]
Kad razmisljam o tebi obuzima me neznost veca nego sto mogu podneti ponekad.I zato cutim posmatrajuci te dok me ne vidis i kao da je kraj godine, belezim svakoga dana od cega se sastojis, uplasen da nesto nedostaje:najpre ti, citava i meni okrenuta licem na kome su usne, celo, obrazi i tragovi poljubaca,dva oka ispod nemirne kose.I to bi bilo dovoljno
da nema tvojih ruku koje me grle, zatim vrat,ramena, grudi i struk devojcice koja place,oblina trbuha poput hleba toploga dok zastajem na obali jezera koje vec skriva senka. Ali ja zatvaram oci jer ti se stidis i pozelim da te [...]
Srce se moje umorilo, reklo mi zbogom i otišlo do Staništa srece. I kada je stiglo do toga svetilišta koje je duh osveštao, zastalo je u cudu jer nije videlo ono što je zamišljalo da ce videti.
Nije videlo moc bogatstva, niti vlasti. Nije videlo ništa sem ceda Lepote, njegove saputnice, kci Ljubavi, i deteta njihovog. Mudrost.
Zatim je moje srce reklo kceri Ljubavi:,,Gde je zadovoljstvo o, Ljubavi? Cuh da sa tobom obitava.” A ona je odgovorila: ,,Zadovoljstvo nije ovde, u gradu drži propoved, tamo gde su pokvarenost i pohlepa, a na ovom mestu nama zadovoljstvo ne treba. Sreca ne želi zadovoljstvo, [...]
„Slusaj me dobro, slusaj, radosti moja! Ti umiri srce svoje, i nemoj me voleti tako kao sto si me sad zavoleo. Bice ti lakse, tvome srcu bice lakse i milije, a sacuvaces sebe od ljutoga neprijatelja, a steci ces sebi neznu sestricu. Dolazicu kod tebe, kad hoces, milovacu te, i necu se stideti sto sam te poznala. Bila sam vec dva dana s tobom kad si lezao u zloj bolesti! Primi me kao sestru. Nismo se uzalud ti i ja bratimili, nisam se ja uzalud molila Bogorodici za tebe! Takvu sestru neces vise steci. Ceo svet ces obici, pod nebo [...]
Iskustvo nas uverava da nijedan odnos, nijedno prijateljstvo, nijedno osecanje ne moze opstati ako u njega unesemo krv nase krvi, ljubav, zajednistvo, zrtve i borbu. Svako zna i iskusio je kako je lako zaljubiti se i kako je tesko lepo i iskreno voleti. Ljubav je kao i sve prave vrednosti, ne moze da se kupi. Kroz vase vene moze da prostruji zadovoljstvo ali ne i ljubav.
Trazio sam u svom secanju lica svih onih zena pred kojima sam klecio kao mlad – spreman da im poklonim ono sto mi je bilo najdraze i najdragocenije, samo da se priblizim sredistu zivota i [...]
Ja iscezoh, odoh da se kreveljim pred ogledalom. Kada se danas secam toga, tih kreveljenja, shvatam da su mi ona obezbedjivala zastitu: protiv munjevite provale stida branio sam se misicnom blokadom. A onda, terajuci u svojoj nesreci do krajnjih granica, kreveljenjem sam se spasavao nje: strmoglavce sam se bacao u poniznost kako bih izbegao ponizavanje. Lisavao sam se sredstava pomocu kojih sam se dopadao kako bih zaboravio da sam ih imao i da sam ih zloupotrebio; ogledalo mi je bilo od velike pomoci: stavio sam mu u duznost da mi pokaze da sam cudoviste: a kada bi ono uspelo u [...]
„Pomislio sam da vreme nije samo reka, koja se neprestano izliva iz korita, tako da covek mora da beži, dok ona plavi sve iza njegovih ledja, da ne mora da beži u buducnost, praznih ruku, bez icega, dok mu reka briše tragove sa svakim korakom, neprestano, kada iz jedne sekunde ulazi u drugu. Samo naša beznadežna uskladjenost, umor cula, nestvarna snaga secanja i navika, koja nas štiti, vidi to nepoznato u ocima kada ih otvorimo ujutru, izbaceni talasima na obalu još jednog nepoznatog dana. Svakog jutra stupamo na nepoznato mesto, i ostaju nam samo slaba i prevrtljiva secanja, koja nam [...]
Sam, mogao sam da mislim na nju, ali mi je ona nedostajala, nisam je posedovao. Kada bi bila prisutna, govorio sam joj, ali sam bio isuvise daleko od samoga sebe da bih mogao da mislim. Kada bi spavala, nisam vise morao govoriti, znao sam da me ona vise ne gleda, vise nisam morao da zivim na povrsini samoga sebe. Sklanjajuci oci, gubeci svest, Albertina je, jednu za drugom, stresala sa sebe razne svoje ljudske osobine, koje su me razocaravale od dana kada sam se upoznao sa njom. Ona je sada zivela samo nesvesnim zivotom bilja, drveca, zivotom razlicitim od moga, [...]
Poznao me je odmah. Vukovi se prepoznaju.
Od rodjenja se mucimo sa istim pretesnim svetom, pa su nam nevidljiva krila jednako iskrzana i svima nam se lome na jednom istom mestu: tu gde pocinje zagrljaj.
I neki nevidljiv osmeh vecito nam se guzva na onim najmeksim mestima gde zapocinje cudjenje.
Bio je opkoljen psima. Nijedan nije smeo da mu skoci u lice. Nijedan nije smeo da mu skoci za vrat.
Pratili su ga rezeci. I kadgod podigne njusku, usrce nebo i rikne, kevtali su uz njega, zamisljajuci tako da su i sami vukovi.
Nismo se pozdravili. Ni jedan drugom poklonili. Nastavili smo razgovor bez jedne [...]
Jadni ljudi. Ne mogu reci da mi se gade, ali me napunjaju neizmernim milosrdjem. Od svih tajni ljudskoga zivota jednu sam misteriju shvatio. Najveca nasa muka u zivotu proizlazi odatle sto smo vecno sami, a sva nasa nastojanja, svi nasi cinovi teze za tim da izmaknemo toj samoci.
Od nekog vremena patim, zivinski patim jer sam shvatio, jer sam otkrio uzasnu samocu u kojoj zivim, a znam da je nista ne moze dokoncati, cujes li, nista! Sto god pokusali, sto god ucinili, kakav bio i polet nasih srca, doziv nasih usana i zagrljaj nasih ruku-uvek smo sami, sami. Otkako sam osetio [...]