„Cega se to vas dvojica igrate?“ „Nicega“, rekao sam. „On se boji, a ja mu cuvam strah“ “ A šta je on tebi, kad mu cuvaš strah?“ „Brat“, rekao sam. I dalje se smeškao. Isukao je bajonet i stavio mi vrh u nozdrvu. Digao ga je tek toliko, koliko mogu da se uspnem na prste. „A koga se to bojiš?“ upitao je Mileta. Mile je cutao i gledao u zemlju. „Boji se da ga ne ubijete, gospodine vojnice“, kazao sam dižuci se i dalje na prste kao da cu poleteti. Osetio sam da mi nozdrva polako puca i krvari. „A [...]
Ali, dani su prolazili i Vuk nije pitao. S vremena na vreme ucinilo bi mu se da slepi pevac zeli nesto da mu kaze i da, mozda, ocekuje da ga on, Vuk, nesto pita. Nije znao o cemu bi to trebalo da ga pita a nije imao ni vremena da misli o tome. Tako se dogodilo da je Visnjic, sto je duze pevao Vuku, bivao sve dalji od njega. Ipak je cekao. Poslednjeg dana koji je proveo u Sisatovcu Vuk je zatrazio da cuje, po ko zna koji put, uvodne stihove iz „Bune“. Visnjic je zapevao, jutro se proziralo od [...]
Kad su ga upitali za razlog tako naglog uspeha, objasnjava da je pre nekoliko dana ziveo kao Drugi. Ko je drugi? – pitaju „Drugi je ono sto su me naucili da budem ali sto nisam ja. Drugi veruje da je covekova obaveza da provede citav zivot zaokupljen brigom kako da ustedi novac da ne bi umro od gladi kad bude ostario. Toliko razmislja i tolike planove kroji, da otkriva da je ziv tek kada su njegovi zemaljski dani pri kraju. Ali tada je vec suvise kasno“. A ko si onda ti? „Ja sam ono sto bilo ko od nas jeste, [...]
Ah, kad bi leci bilo isto sto i zaspati, zivot ne bi bio ovo sto jeste: smrt bez mira i izvesnosti. Dalji i nedostizniji od najveceg blaga najsmelijeg svetskog rekorda, san je lezao negde u daljini okean sna, a ja sam ginuo za jednom jedinom kapi njegovom. Zasptii,spavati snom bez snova mrtvim snom kom nema ni kofera, ni placa, ni zenske kose, ni zena, stvarnih ni avetinjskih! Ivo Andric – Jelena, zena koje nema
Imao sam srecu (ili nesrecu) da godine kada se sticu pojmovi o svetu, kada se u dušu utiskuju mitovi i predrasude, kada se formira covekovo mitsko i društveno bice, da shvatim snagom empirijskog saznanja relativnost svih mitova (pocev od onih, najranijih, da su, na primer, momci iz Bemove ulice najjaci i najbolji pajtaši, da su njihovi ciljevi odbrambeni a njihovi napadi uvek samo odmazda za nanete uvrede, njihova teritorija sveta i neprikosnovena zemlja, terra nostriana, gde je pristup svakom drugom školcu zabranjen i kažnjiv kao svetogrde – tema koja ce me u svojoj književnoj verziji nešto malo kasnije duboko potresti [...]
„A sad je sve postalo drugacije. Detinjstvo se raspadalo oko mene. Roditelji su me posmatrali sa izvesnom zabunom. Sestre su se sasvim otudjile od mene. To otreznjavanje izopacilo mi je i izbledelo uobicajena osecanja i radosti; gradina mi je bila bez mirisa; suma me nije mamila; svet je stajao oko mene kao rasprodaja starih stvari, bljutav i bez drazi; knjige su bile hartije, muzika je bila sum. Tako s jesenjeg drveca opada lisce, ono to i ne oseca, niz njega curi kisa, ili sunce, ili mraz, a u njemu se zivot lagano uvlaci u najuzei najunutrasnjije kutove. Ono ne umire. [...]
Takav je život da čovek često mora da se stidi onoga što je najlepše u njemu i da upravo to sakriva od sveta, pa i od onih koji su mu najbliži. S godinama počinju i u najburnijem čovečjem životu da se ustaljuju i primećuju izvesne pojave koje se simetrično i ravnomerno ponavljaju. I duh koji živi veoma malo svesno i voljno ne može da ih ne primeti. Tako čovek gleda svoj život unapred. Zna se šta nosi oktobar: sluti se mart i predosećaju letnji meseci. I tu ne pomaže nikakva higijena duha ni profilaksa (i na to se s godinama [...]
„Zivot je tezak. Ovo je velika istina. Jedna od najvecih…. jer kad jednom sagledamo ovu istinu, mi je prevazilazimo. Kada zaista shvatimo da je zivot tezak, tada on prestaje da bude tezak. Kada jednom prihvatimo cinjenicu da je zivot tezak, ona nam postaje nevazna…“ „Tendencija da se izbegavaju problemi i emotivna patnja koju oni nose osnova je celokupne mentalne bolesti.“ Scott Peck
Nebo je nad Beogradom prostrano i visoko, promenljivo a uvek lepo; i za zimskih vedrina sa njihovom studenom raskoši; i za letnjih oluja kada se celo pretvori u jedan jedini tmurni oblak koji, gonjen ludim vetrom, nosi kišu pomešanu s prašinom panonske ravnice; i u prolece kad izgleda da cvate i ono, uporedo sa zemljom; i u jesen kad oteža od jesenjih zvezda u rojevima. Uvek lepo i bogato, kao naknada ovoj cudnoj varoši za sve ono cega u njoj nema i uteha zbog svega što ne bi trebalo da bude. Ali najveci raskoš toga neba nad Beogradom, to su [...]
Da li je trebalo da podjem na ovaj daleki put Posao sam olako, bez zelje i potrebe, zbog drugoga. A mozhda ce mi i koristiti da vidim taj chudni franachki svijet. Kazem: Mozda, jer ne vjerujem. Osim trgovaca, putuju samo uznemireni ljudi koji ne mogu da ostanu sami sa sobom, jure za novim slikama nepoznatog svijeta, koje nude svojim ochima, ali im dusha ostaje prazna… Meša Selimovic
Kad neko cita spis ciji smisao zeli da dokuci, tada nece s prezirom gledati na znake i slova, rekavsi da su varka, slucalnost i bezvredna ljuska, vec ce ih citati, proucavati i voleti slovo po slovo. A ja, koji sam zeleo da citam knjigu sveta i knjigu sopstvenog bica, prezreo sam za ljubav unapred naslucivanog smisla znake i slova, nazivajuci pojavni svet varkom, a svoje oci i svoj jezik slucajnim i bezvrednim pojavama. Ali, to je proslo, ja sam se probudio, istinski probudio i tek danas rodio… H. Hese „Sidarta“
Nase uspomene, misli, osecanja mora biti da oduvek imaju boraviste u drugim svetovima i ne zavise bas mnogo od nas ovde. Jer vise lice(ma kakve da su) misli dva razna coveka jedna na drugu, no covek i njegova rodjena misao medjusobno. Covek nama je kao glavica crnog luka. Uvek pod jednom ljuskom naidje druga; ljustite i ocekujete bog zna sta, a kad dodjete do kraja,na dnu ne nadjete nista. Jer, ne kupamo mi samo telo. Kupamo i uspomene ne bismo li ih povremeno ocistili. Ali,posto su uspomene zemlja, kao i mi sami, s njima se desava u kupanju sto i [...]