Izmedju onoga sto vam je borba ucinila i koliko ste se zamorili, izmedju udaljenih stvari sto ste ih vidjeli ili culi i onoga sto ste osobno izgubili od svega sto je razneseno-rat vam je ostavljao mjesto koje je bilo samo vase.
Pronaci takvo sto bijese poput slusanja ezotericne glazbe:nju vi niste culi ni na kakav bitan nacin u svim onim ponavljanjima, sve dok vas vlastiti dah nije usao u nju i postao drugom glazbom, a tad to nije bila samo glazba;bio je to dozivljaj.Zivot kao kino predstava, rat kao (ratni) film, rat kao zivot;potpun proces ako ga vi morate upotpuniti;izdvojena staza kojom valja poci, ali tamna i tvrda, nista laksa zbog toga sto ste znali kako njome krocite svojom nogom od svoje volje, namjerito i najgrublje receno svjesno.
Neki su ljudi koraknuli prosavsi nekoliko koracaja na njoj i vratili se, sa zaljenjem ili pak bez njega.Mnogi su otisli dalje nego sto su vjerovatno trebali a zatim su legli, zapadajuci u los san bola i bjesa, ocekujuci izbavljenje, mir, bilo kakav mir koji nije tek nazocnost rata.Neki su opet nastavili put sve dok nisu dosli do mjesta gdje se zbio preokret ocekivanog poretka, basnoslovno iskrenuce vremena i prostora, gdje prvo obavite putovanje a zatim krenete na njega.

Kao sto vase dete ili brat ili dragi mozda nikada nije hteo mnogo za sebe i nikad nije trazio nista osim onoga za sta je znao da je njegovo i neki ljudi imaju ime za to i zovu to hrabrost…

Michael Herr - Dispatches

December 16th, 2007 | Mental notes | No comments

“Sve ima svoje granice.” - Kako je jednostavno ponoviti te reci banalne klasicne istine.
Kako lako prihvata tu istinu onaj koji nikad ni u cemu nije osetio potrebu ni pokusao da ide daleko i tako se nije ni mogao naci na nekoj granici. Uostalom, u detinjstvu, dok su covekove snage nerazvijene, pitanje granica i ne postavlja se pred nas, jer se ozbiljno i ne sukobljavamo sa njim; tek sa mladoscu i zrelim godinama pocinju nasi sudari i nasi obracuni sa granicama, a starost i smrt i nisu drugo do poslednje granice nasih granica i naseg trajanja. Tada je i samo nase postojanje, kao takvo, nerazdvojno vezano sa pojmom granice, i to svuda i u svemu. I nasi najveci usponi i ‘uspesi’ u stvari su samo granice nasih moci i nastojanja, tek obrnuto protumacene i drugim imenom nazvane. Ono sto ponekad u nasem ili tudjem zivotu nazivamo ‘vrhunac srece’ samo je jedna od tih granica, a nas grob, koji nas pouzdano ceka negde, u zemlji ili u kamenu, poslednja je od nasih granica. Tek kad jednom i njega, zajedno sa nama, nestane u prostoru i secanju, mozemo se nadati da cemo se osloboditi prokletstva granice i uci, valjda, u bezgranicno carstvo nepostojanja.
. . .

Biva da naidje u ljudskom zivotu trenutak kada se izlaz nigde ne vidi i ne naslucuje, kad covek oseca da je izgubljen, on i sve sto je ikad njegovo bilo ili moglo biti. Tada pritesnjenom i ugrozenom stvorenju ne ostaje do jedna misao, obicna i slaba, ali jedina. I covek se hvata za nju. I misli.
Tako je, izgubljeno je sve i potpuno! Pa ipak postoje, jer mora biti da postoje, na svetu i drugi krajevi, sa drugim ljudima, drugacijim odnosima i uslovima zivota, sa drugim izgledima, pa i sa stvarnim izlazom za onog koji se krece i zivi. Znaci da ne moramo prihvatiti bezizlaznost ovog polozaja kao stvarnu, svudasnju, potpunu i konacnu, ma kako ona izgledala ocigledna.
U toj sumnji u potpunu stvarnost nase nesrece ima zracak nade koji moze biti spasonosan, pokazati nam put ka izlazu i pomoci da donesemo pravu odluku i u trenutku kad sve izgleda izgubljeno.
Nije ta misao sama ona koja nas izbavlja i spasava, nego mogucnost njenog postojanja u nama.

“Znakovi pored puta” - Ivo Andric

December 14th, 2007 | Mental notes | No comments