Dobro, kome je stalo do cudesa?
Sto se mene tice, ja i ne znam za drugo doli za cudesa,
Bilo da se setam ulicama Manhattana,
Il’ da bacam pogled vrh krovova kuca, ka nebu,
Il’ sljapkam bosih stopala uz zalo, na samim rubovima vode,
Il’ stojim pod drvecem u sumi,
Il’ pricam danju s nekim koga volim, il’ spavam nocu u krevetu s nekim koga volim,
Il’ sjedim za stolom, za vecere, s drugima,
Il’ posmatram neznance preko puta dok voze se u kolima,
Il’ gledam pcele iz pcelinjaka u ljetno prijepodne,
Il’ zivotinje sto pasu po poljima,
Il’ ptice, il’ divotu kukaca u zraku,
Divotu sunceva zatona, zvijezda sto blistaju tako tihane i sjajne,
Il’ carobni lomni tanki luk mladog meseca u prolece;
Sve ovo i drugo, jedno i sve, za mene su cudesa,
Sve na celinu ukazuju, a ipak sva razlicna u posebnosti.
Za mene je svaki trenutak svetlosti i mraka cudo,
Svaki kubicni inc prostora je cudo,
Svaka cetvorna stopa povrsine zemlje prekrita je istim,
Svaki pedalj njene nutrine vrvi istim.
Za mene je more neprestano cudo,
Ribe sto plivaju -stene - gibanje valova -
brodovi sa ljudima na sebi,
Zar ima cudnijega cuda?
Walt Whitman
December 30th, 2007 | Mental notes | Word Count: 175
