Find a place… Focus.

Let the eye of your imagination be a camera…
This is the globe of the world, a glittering blue and white ball like the ornament on some unimaginable Christmas tree.
Find a continent… Focus.
This is a continent, a jigsaw of yellows, greens, and browns.
Find a place… Focus.
This is a bit of the continent, sticking out into the warmer sea to the southeast. Most of its inhabitants call it Florida.
Actually, they don’t. Most of its inhabitants don’t call it anything. They don’t even know it exists. Most of them have six legs, and buzz. A lot of them have eight legs, and spend a lot of time in webs waiting for six-legged inhabitants to arrive for lunch. Many of the rest have four legs, and bark or moo or even lie in swamps pretending to be logs. In fact, only a tiny proportion of the inhabitants of Florida have two legs, and even most of them don’t call it Florida. They just go tweet, and fly around a lot.
Mathematically, an almost insignificant number of living things in Florida call it Florida. But they’re the ones who matter. At least, in their opinion. And their opinion is the one that matters. In their opinion.
Find a highway… Focus… Traffic swishing quietly through the soft warm rain… focus… high weeds on the bank… focus… grass moving in a way that isn’t quite like grass moving in the wind… Focus … a pair of tiny eyes…
Focus… Focus… Focus. … Click!

From “Wings” by Terry Prattchet

October 30th, 2007 | Mental notes | No comments

Samo da ne izgubim nadu da je cekam!

Ali ja sam navikao da je i ne ocekujem, da sav utonem u slast koju
daje beskrajni trenutak njenog javljanja.
Moglo bi se reci da sam uvek ziveo od osecanja na jedno prividjenje,
a sada zivim od uspomena na ta svoja secanja.
Ono od cega bih hteo da pobegnem ide sa mnom …..
Prolazimo kroz vlaznu tamu i pust, neosvetljen predeo.
Jelena se nece vise javiti. Mrak, vlaga. To nije njen elemenat.
Preda mnom je noc bez sna, nedogledna, jarosna, uoblicena pustinja.
Cini mi se da je zivo bice nece videti i preziveti ni videti joj kraja.
A meni valja ziveti, i cekati.
Ziveti sa nadom, u cekanju. Pa i bez nade.
Izmedju nas je uvek bilo tako: kad je nema, onda je nema kao da
se zaista vise nece pojaviti, a kad je tu, onda je prisutna tako kao
da je najprirodnija stvar na svetu i kao da ce doveka ostati i bez promene ostati tu.
Ali sad mi se cini da je to bila obmana samoobmanutog coveka.
U stvari, ona i ne zna za mene, a ja samo za nju……
Moglo bi se reci da sam uvek ziveo od osecanja na jedno prividjenje,
a sada zivim od uspomena na ta svoja secanja.
Ali, prolece je. Opet prolece. Bogat sam, miran, i mogu da cekam…..
Znam da se svuda i svagda moze javiti Jelena, zena koje nema.
Samo da ne izgubim nadu da je cekam!

Ivo Andric - Jelena,zena koje nema

October 28th, 2007 | Mental notes | No comments

« Previous posts

Next posts »



Most Commented

Recently Commented

  • Slavko Ilić on Dobar covek ce te ubiti bez reci..
  • zus on Cudnovate zgode segrta Hlapica.
  • zus on Cudnovate zgode segrta Hlapica.
  • Borsky on Sramota da umrem ovako glup i zbunjen.
  • Borsky on Sramota da umrem ovako glup i zbunjen.

Site Statistics

Users Online

  • Users: 1 Guest, 10 Bots