Sjedeci na izrešetanom metalu sterilne klupe na stanici, okrecem profil i puštam da me tramvaj iz daljine fotografira. Cujem iskre kako se sudaraju s molekulama mraka i padaju na smrznute tracnice. Držim te za ruku, hladnoca nam se zbraja. Kroz prozore vagona žute se prazna lica plasticnih sjedala. Saginjem se da pobjegnem pogledima i ugrijem ti ruke, ali na njima moj dah pretvara se u inje. Uzbrdo je bolnica, iznad bolnice je groblje, iza groblja je disko klub gdje smo se prvi put poljubile, ne sjecaš se. Ležala si na podu wc-a, majica ti se podigla i otkrila trbuh bjelji [...]
Izmedju svih, najvise me privlace veliki ravni krajolici – jednolicne ledine – i poduzeo bih duga putovanja da nadjem mocvarne zemlje, ali nalazim ih i ovde, gde me okruzuju. – Ne sudite po tome da sam tuzan; nisam cak ni melanholican. Ja sam Titir i usamljenik i neki krajolik volim kao knjigu koja me ne odvraca od moje misli. A moja misao je tuzna, ozbiljna je, a u prisutnosti drugih cak i sumorna. Volim je vise od svega, a ravnice, sumorne bare i ledine trazim upravo zato da bih je proveo po njima. Lagano je vodim po njima. Zasto je [...]
Ne bih mogla reci da sam fascinirana ali zasigurno jedan od citata koji me se veoma dopada: … Kasno je. Lezis u krevetu i ne mozes da zaspis. Ulica je mirna, s vremena na vreme vetar u bastama pomeri drvece. Negde zalaje pas, udaljenom ulicom prolaze kola. … A sna nema. … Ne pomaze ti da ides gore-dole, da ustanes i ponovo legnes. To je jedan od onih casova u kojima nema nacina da pobegnes od samog sebe. Tobom ce zagospodariti misli i kretanja duse, a drustva nema da se, kao obicno, ispricas. Onome ko je u tudjini, pred oci [...]
Kalina Pesma nikada potpuno ne nestaje. To je za mene zvucna podloga poput raštimovane muzike sa loše podešene radio-stanice. Jos sanjam o tome kako prelazim preko blatnjave pustoši sa sivo umotanim telima pod nogama dok daleki dimnjaci šalju plamenove uvis da ližu niske oblake. U nekim nocima vetar jaca i ja ustajem, odlazim do prednjeg prozora brvnare, gledam u crnilo i cujem grebanje šest udova na kamenu napolju. Cekam tada, ali suvonjavo lice sa gladnim ustima i žednim ocima ostaje skriveno u tami, zadržano… cime? Ne znam. Ali Kalina Pesma i dalje se peva. Dan Simmons Pesma Boginje Kali
-Mali moj, hocu i dalje da te slusam kako se smejes… Ali on mi rece: -Ove noci, bice godinu dana. Moja zvezda se se nalaziti tacno iznadonog mesta gde sam pao prosle godine… -Malisa, zar ne, to je samo ruzan san, ta prica o zmiji i o sastanku i o zvezdi… Ali on neodgovori na moje pitanje. Rece mi: -Ono sto je vazno, to se ne vidi… -Naravno… -To je kao sa cvetom. Ako volis jedan cvet koji se nalazi na nekoj planeti, prijatno je nocu gledati u nebo. Na svim zvezdama cveta cvece. -Naravno… -To je kao s vodom. [...]
To je muškarac koji ima svoje navike, odjednom razmišljam o njemu, verovatno cesto dolazi u ovu sobu, to je muškarac koji verovatno cesto vodi ljubav, to je muškarac koji se plaši, mora ccsto da vodi ljubav jer se tako bori protiv straha.Kažem da volim pomisao da ima mnogo žena, i da sam ja medju tim ženama, pomešana s njima.Gledamo se. Shvata to što sam upravo rekla. Pogled odjednom neiskren, lažan, uhvacen u zlu, smrt. Kažem mu da dodje, da mora ponovo da me uzme. Dolazi. Fino miriše na englesku cigaretu, skup perfem, miriše na med, njegovoj se koži nametnuo miris [...]
Marko: (…) I da znaš da necu da pipnem tu ribetinu! Samo riba, samo riba! Kao da sam doživeo brodolom! Kod toliko razne stoke, ja jedem samo neke ribetine… To što je tvoj otac bio ribar, i što te ukus ribe podseca na srecno detinjstvo, to je tvoj problem; moj otac je bio pastir, pa ti nikad nisam tražio svaki dan jagnjetinu! Treba da navucem neku riblju bolest – da se ospem krljuštima! Šta me gledaš tako? Je l’ si cula za beri-beri?! Kaca: Jesam… Marko: Jesi, kad ste brali šljive, pa ti deda vikao beri-beri! (…) Same kosti, svaki [...]
Ostavite svojim ocenama njihov sopstveni, tihi i neremeceni razvoj koji, kao svaki napredak, mora doci duboko iznutra, i nicim ne može da bude potiskivan ili ubrzavan. Nositi u sebi koliko je potrebno za razvoj pa onda dati plod – to je sve. Pustiti da se svaki utisak i svaki zacetak osecanja dovrši sasvim u sebi, u tami, u neizrecivom, nesvesnom, sopstvenom razumu nedokucivom, i sa dubokom skrušenošcu i strpljenjem sacekati cas rodenja jedne nove svetlosti: jedino to znaci umetnicki živeti, u poimanju kao i stvaranju. Tu nema merenja vremenskim jedinicama, tu ne važi godina, i deset godina nisu ništa. Biti [...]
One su navalile i na moje usne. Ugrizaju ih i sisu. Iz brkova mami ih skorela pena, a iz uglova usana sluz zdrela. Uz to, kao sto se zna, koza usana je tanka, nezna, puna finih kapilara i nerava. Te krvozednice brzo se razocaraju: moje usne imaju sasvim malo krvi, pa one krenu ka zdrelu.Ali ih ja sa tog smera cesto razjurim kasljanjem. Ponekad mi se cini da su mi vec doprle do mozdane kore.Osecam kako mi kraci utanjaju u vrelu koru mozga, jedva ih cupaju, zapinju, ali sve dublje tonu. Najvaznije mi je, ipak, da odbranim zenice. Vid da [...]
Sava: Ne znam odakle ovolike mušice, leptirice, bubašvabe, smrdibube, komarci, žuti mravi, miševi, pacovi… Da se ne skupljaju na bivši narod. Milicioner: U mome kraju se zbog stoke skupljaju muve… zbog muva gušteri… a zbog guštera zmije. Sava: Jesu otrovne? Milicioner: Ne mora da te ujede, dosta je da te pogleda… Sve su zmije otrovne, samo se neke prave da nisu. Sava: I pecurke su vam otrovne. Milicioner: Jesu, ali više stradamo od bombi i mina dok beremo pecurke. Cudo jedno kako pecurke rastu oko zaostalih mina. Kao da ih metal privlaci… Neki put, nocu, dok sedimo uz vatru, samo [...]
Jelence: Narod je porucio Radovanu da ce ga živog odrati. Radovan: Narod iz Zavicaja? Jelence: I okoline. Radovan: A zašto? Zato što sam im sa ovih deset prstiju podigao fabriku? Zato što sam hteo da ne odlaze u inostranstvo, kad vec ovde znaju jezik. Nezahvalnici! Jelence: Spremaju se da ti se strašno osvete. Ta fabrika je uništila reku, a reka zatrovala polja. Ni korov nije uspevao. Da bi nekako spasli Zavicaj, napravljeno je jezero od reke i podignuta hidrocentrala. Medutim, nije bilo dovoljno vode, pa je hidrocentrala prestala sa radom pre puštanja u pogon. Onda su, da bi izvadili štetu, [...]
A mi, stanovnici velikog kosmickog korala, verovali bismo da je atom ( kojeg pri tom ne vidimo ) puna materija, dok bi on, kao i sve drugo, bio samo tkanje praznine u praznini, i nazvacemo bicem, punim i cak vecnim, taj panadjur nepostojanosti, tu beskonacnu protežnost, koja se poistovecuje sa apsolutnim ništa, i koja iz vlastitog ne-bica radja zabludu svega. Jesam li dakle ovde da bih se zabludjivao o zabludi jedne zablude, ja koji sam samom sebi zabluda? Jesam li morao izgubiti sve i završiti na ovom cunu , zaboravljenom usred antipoda, da bih saznao da nema šta da se [...]