Ljepotu cijelog svijeta kriju u sebi moje misli
Ljudi koji nose danju skriven teret na duši ne mogu usnuti, nego izazivaju sudbinu i okrecu vreo jastuk da nadu hladna mjesta nesrecnoj glavi. Zvijezde bivaju crvene kao krvave suze Isusove nad sudbinom covjekovom.
I ko živi za ljepotu duha taj zalud pokušava da mislima smiri tijelo; ognjen vjetar dolazi na mahove kao kucanje silnog zemljina srca i polaže mi ruku na tjeme. Zemlja traži svoje.
I ko nosi tajnu ranu grijeha na duši, tome je zapali ognjem i nanese otrovne klice, pa bol raste svakom minutom, a kajanje ugasne kao zaboravljeno kandilo.
Vjetar, saveznik ognja, nesrece i zlocina, otvara širom vrata na vrtovima, provaljuje kroz dimnjake i raspiruje iskru na zapretanim ognjištima, budi one koji su usnuli u suzama.
Kad pogledam natrag , cini mi se da mi preostaje još samo umrijeti.
Kako su brzo ugasli zanosi! Ocvale srece! Pali planovi!
Sve je prošlo kao brza nocna vožnja na mjesecini. Sve na pola samo videno i sve u brzo zaboravljeno. Toliko toga je bilo da je samo spomen na jedan jedini dan težak i otrovan kao olovo.
Nocas sjedim nad sjecanjima. Divim se podloj igri udesa i žalim se po malo.
Kad pogledam naprijed , cini mi se kao da sam tek od juce na svijetu.
U šta sam proživio ove godine? Je li moguce da se projuri kroz dobar dio života, a ne ostvari glavnih zadatakâ ljudskih? Cio život sa svojim neispunjenim zahtjevima i iskrenutim istinama koje se ljuto osvecuju, stoji preda mnom kao tužitelj. Dobar dio snage je rasut po bespucima, ali život neumoljivo ceka: pa valja poceti. U ime božje, valja poceti!
Ruke mi cesto preko dana staju nad poslom i velik dio noci bdijem samo da mogu duže misliti o Tebi.
Prije ptica se budim, prije zore dižem (a kroz sve snove prolaziš Ti); u osvit sam naslonjen na prozor kao da Te cekam.
Ljepotu cijelog svijeta kriju u sebi moje misli. Neostvariv san je postao sadržaj mog života. I tako život prolazi, ali u casu smrti ja mogu pokazati na svoju cežnju kao na jedino veliko, istinito i lijepo u svom životu.
Ima nešto, što i one koji su duševno najjaci, sili da bar jednom dušu svoju polože u tude ruke i zaigraju va banque.
Ivo Andric
