“Nikad nisi bio izvan Bostona.
Da sam te pitao nešto o umjetnosti, dao bi mi iscrpno izvjesce procitano iz knjiga.
Michelangelo. Znaš mnogo o njemu.
Životno djelo, politicke aspiracije, on i papa, seksualnu orijentaciju, sva djela.
Ali ne bi mi znao reci kako miriše u Sikstinskoj kapeli, nikad nisi tamo stajao i gledao taj divan plafon.
Vidio to.
Kad bih te pitao za žene, dao bi mi popis najdražih. Možda si i ševio par puta, ali ne možes mi reci kakav je osjecaj buditi se kraj žene i osjecati doista sretnim.
Da te pitam o ratu, nabacao bi mi se Shakespeareom.
“Jos jednom u obranu, prijatelji”.
Ali nisi bio ni blizu ratu.
Nikad nisi držao najboljeg prijatelja u krilu i gledao ga kako zadnjim dahom traži tvoju pomoc.
Da te pitam o ljubavi, citirao bi sonet, ali nikad nisi gledao u ženu i bio potpuno ranjiv, da ne znaš nikoga tko je ravan njenim ocima.
Kao da je Bog spustio andela na zemlju samo za tebe, koja ce te spasiti pakla, ne znaš kako je to biti njen andeo. Voljeti je. Proci s njom sve. I rak. Ne znaš kako je spavati u stolici 2 mjeseca u bolnici jer doktori vide u tvojim ocima da se vrijeme posjeta ne odnosi na tebe.
Ne znaš što je pravi gubitak. To se dogada samo kad nešto voliš više od sebe. Sumnjam da si ikad ikoga toliko volio…”
Good Will Hunting
