Cesto bih se zamislio nad srcem koje pruza utociste svima sto dolaze iz pustinje u njegovo svetiste, a za dvolicnog ostaje zaboravljeno i zapecaceno.
Jednog dana,dok smo odmarali s Njim u vrtu narova,
rekoh mu:
“Ucitelju,ti prastas i utjehu pruzas grijesniku i svima slabima i kolebljivima,samo ne licemjeru.”
A On rece:
“Dobro si odabrao rijeci svoje kada si nazvao grijesnike slabima i kolebljivima. Ja im prastam slabost njihovu tjelesnu i kolebljivost duha. Jer,slabosti ove na njih svalise njihovi preci ili pohlepa susjeda njihovih.
Ali,dvolicnog ne trpim, jer on rukom svojom namice jaram bezazlenom i popustljivom.
Slabici,koje nazivas grijesnicima,kao ptici su bez perja sto ispadaju iz gnjezda.
Licemjer je strvinar sto ceka na litici smrt pljena svog.
Slabici su ljudi izgubljeni u pustinji. Ali,licemjer nije izgubljen.
On poznaje put, a ipak se smije izmedju pjeska i vjetra.”
Halil Dzubran
