Prijatelji, vi se s radoscu sjecate zore svoje mladosti i zalite za njezinom prolaznoscu, a ja je se sjecam onako kako se zatvorenik sjeca resetki i okova zatvora. Godine izmedju djetinjstva i mladosti za vas su zlatno doba bez briga i ogranicenja, a za mene su te godine doba tihog bola, koje je poput sjemena palo u srce i raslo s njim ne mogavsi naci nikakvog izlaza u svijet znanja i mudrosti, sve dok ljubav nije srcu otvorila vrata i oblila ga svjetloscu. Ljubav mi je poklonila govor i suze. Vi se sjecate vrtova i orhideja i sastajalista i uglova ulica, koji su prisustvovali vasim igrama i slusali vase neduzno saputanje, pa i ja se sjecam prekrasnog grada u sjevernom Libanonu. Svaki put, kad zatvorim oci, vidim te doline, pune cara i dostojanstva, i te gore, prekrivene sjajem i velicanstvenoscu, koje pokusavaju dodirnuti nebo. Svaki put, kad zacepim usi pred gradskom bukom, cujem zubor potoka i treperenje granja. Sve ljepote, o kojima govorim i za kojima ceznem, poput djeteta koje cezne za majcinim grudima, razjedaju mi duh, zatvoren u tami mladosti, jednako kao sto sokol, zatvoren u krletki, pati kad vidi jato ptica koje slobodno lete prostranim nebom.
Te doline i brezuljci pobudjuju mi mastu, a gorke mi misli pletu mrezu beznadja oko srca. Svaki put, kad odem medu polja, vratim se razocaran, ne znajuci uzroka svom nezadovoljstvu. Svaki put, kad pogledam u sivo nebo, stisne mi se srce. Svaki put, kad zacujem pjev ptica i tepanje proljeca, zaboli me, a da ni ne znam uzroka svojoj patnji. Kazu, da su jednostavni ljudi prazni i da su zato bez briga. Mozda to vrijedi za one, koji su se rodili mrtvi i koji su smrznuta trupla, no osjetljivi djecak, koji mnogo osjeca a malo zna, najnesretnije je bice pod suncem jer dvije ga sile vuku svaka na svoju stranu.
Prva ga uzdize u oblaku snova i pokazuje mu ljepotu bivanja, dok ga druga vezuje s tlom, baca mu pijesak u oci i pobjedjuje ga strahovima i tamom. Osamljenost ima meke, njezne ruke, premda jakim prstima stisce srce i uzrokuje mu gorucu bol. Osamljenost je saveznica bola i isto tako druzbenica duhovnog zanosa.
Djecija tuga, koju tuku udarci bola, nalikuje otvorenom ljiljanu. Drhti na vjetru, u zoru otvori svoje srce i, kad na nju padne sjenka noci, ponovno svije svoje listove. Nema li to dijete razonode ili prijatelja ili drugova pri svojim igrama, njegov ce zivot biti bijedan zatvor u kojem ce vidjeti samo paucinu i gmizanje insekata.
Bolu, koji me opsjedao u mladosti, nije bio uzrok pomanjkanje prijatelja jer mogao sam si ih naci. Bol je uzrokovala unutarnja bolest, zbog koje ljubljah samocu. U meni je ugusila svu ljubav prema igrama i zabavi. S ramena mi je zbacila krila mladosti i postah poput jezera usred gora, na cijoj se mirnoj povrsini odrazavaju sjene duhova i boje oblaka i drveca, no ne moze naci prolaza kroz kojeg bi se pjevajuci izlilo u more.
Takav je bio moj zivot, dok nisam dospio do osamnaestog ljeta zivota. To ljeto gleda iz mog zivota poput gorskog vrha jer u meni je probudilo znanje i naucilo me razumjeti nestalnost covjecanstva. Bio sam ponovno rodjen. Ne rodi li se covjek ponovno, ostane njegov zivot praznim listom u knjizi zivota. Te godine vidjeh nebeske andjele, koji gledahu u mene kroz oci prekrasne zene. Vidjeh i djavole koji bjesnjese u srcu pakosnog muskarca. Onaj ko ne vidi andjele i djavole u ljepoti i zlu zivota, bit ce odgurnut od znanja i u njegovoj dusi nece biti ljubavi.

Khalil Gibran

June 27th, 2007 | Mental notes | 2 comments

Zivot je otok cije su litice zelje, drvece snovi, cvijece samotinja, vrela zed, a ono je usred mora samoce i izdvojenosti.
Tvoj zivot je, prijatelju, otok odsjecen od svih otoka i kontinenata. Koliko god ladja i camaca poslao ka drugim obalama i koliko god ladja stiglo na tvoje obale, ti si ipak samo otok izdvojen u svome bolu, osamljen u radosti, dalek u ceznji, nepoznat sa svojim tajnama i zagonetkama.
Vidio sam te, prijatelju, kako sjedis na gomili zlata, radostan zbog svoga bogatstva i ponosan na svoje blago, uvjeren da je svaka pregrst zlata tajna veza sto povezuje misli drugih ljudi sa tvojom mislju i sto spaja njihove teznje sa tvojima. Vidio sam te kako, poput velikog osvajaca, vodis vojske i trijumfalne legije na jake tvrdjave te ih razaras, zatim ides na druge utvrde te i njih osvajas.
Kada sam te ponovno pogledao, vidio sam za zidinama tvojih riznica srce sto drhti u samoci i izdvojenosti, kao sto drhti zedan covjek u kavezu nacinjenom od zlata i dragulja, ali bez vode.
Vidjeh te, prijatelju, kako sjedis na prijestolju slave, a oko tebe ljudi sto opijevaju tvoje ime, nabrajaju tvoja milosrdja i darove, u tebe zagledani kao u prosvijetljenog proroka koji im uznosi duse odlucnoscu svoje duse i vodi ih izmedju zvijezda i planeta. Dotle ti njih gledas lica prepuna zanosa, snage i trijumfa, kao da si za njih ono sto je dusa za tijelo. Ali, kada te po drugi put pogledah, vidjeh osamljeno bice kako stoji uz tvoje prijestolje krunisuci se otudjenoscu i grcajuci u samoci. Zatim vidjeh kako tvoje bice na sve strane ispruza ruku, kao da trazi samilost od nevidljivih fantoma. Vidjeh to bice kako gleda negdje daleko preko ljudskih glava, u neko mjesto na kome nicega nema osim njegove samoce i izdvojenosti.
Vidjeh te, prijatelju, zaljubljena u lijepu zenu, kako med svoga srca tocis na njen razdjeljak, ruke joj obasipas poljupcima, dok te ona gleda sa sjajem suosjecanja u ocima i majcinskim osmjehom na usnama. Tada rekoh sebi: Ljubav je odagnala samocu ovoga covjeka, izbrisala je njegovu izdvojenost te se on sada vraca i spaja sa Sveopcim Univerzalnim Duhom koji putem ljubavi privlaci k sebi ono sto se od njega izdvojilo u prazninu i zaborav. Ali, kada te po drugi put pogledah, vidjeh, umjesto tvoga zaljubljenog srca, osamljeno srce koje bi htjelo da svoje tajne povjeri nekoj zeni, ali ne moze; vidjeh iza tvoje duse sto se topi u ljubavi jednu drugu, usamljenu dusu, nalik na izmaglicu koja bi htjela da se u rukama drage pretvori u suze, ali ne moze.
Tvoj zivot je, prijatelju, izdvojeno boraviste, daleko od svih drugih boravista i zivih stvorova.
Tvoj unutarnji zivot je boraviste daleko od svega sto ljudi nazivaju tvojim imenom. Ako je to boraviste mracno, ne mozes ga osvijetliti susjedovom svjetiljkom; ako je pusto, ne mozes ga ispuniti susjedovim dobrima; ako se nalazi u pustinji, ne mozes ga prenijeti u vrt koji drugi zasadi; ako se nalazi na vrhu planine, ne mozes ga spustiti u dolinu kojom tudje noge stupaju.
Tvoj dusevni zivot je, prijatelju, okruzen samocom i izdvojenoscu. Da nije te samoce i izdvojenosti, ti ne bi bio ti, niti bih ja bio ja. Da nije te samoce i izdvojenosti, tada bih, cuvsi tvoj glas, pomislio da ja govorim; kada bih pogledao tvoje lice, pomislio bih da sebe vidim u ogledalu.

Khalil Gibran

June 26th, 2007 | Mental notes, Zivot - offline | No comments