Prijateljstvo?To je uvek tesko naci…….Ali ako nadjete barem jednog pravog prijatelja to je bogastvo koje treba cuvati.Pooooozzzzzzzz za tebe….

Comment by sladja — January 12, 2008 @ 8:22 pm

Jako sam sretna jer znam sta je prijateljstvo.Mnogi su pokusali da uniste prijateljstvo izmedu moje prijateljice i mene,ali nisu uspjeli.U prijateljstvu je jako vazno da se prijatelji postuju i da budu jedni uz druge.Mnogo puta se desavalo da drugi pricaju o meni njoj,ali opet je ustrajala i bila tu kad mi je najpotrebnije.Isto tako ja sam uvijek spremna da pruzim prijateljstvo,ali malo ko ga prima,a ona je to uradila i nikad me nije iznevjerila.Zaista je blago imati takvu prijateljicu.

Comment by emina — October 9, 2007 @ 12:28 pm

I ja imam prijateljicu…iskrenu i pravu.Poznajemo se već više od tri godine ali smo se tek unazad nekoliko mjeseci stvarno skužile i nekako sam uz nju shvatila koliko sam truda i vremena potrošila na neke krive ljude za koje sam mislila da su prijatelji.”Otkrila” mi je da i ja nešto vrijedim i da je i moje mišljenje bitno…
Nisam htjela o ovome pisati ali nisam mogla a da ju ne spomenem.
Ono na što sam se htjela osvrnuti su nova prijateljstva.Nedavno sam upoznala neke nove ljude koji su me stvarno “očarali”,puni su energije i života,i naprosto sam se prepustila osjećajima.Naravno,družimo se i jednim dijelom su me prihvatili,drugim dijelom to su još uvijek površni odnosi.Znam da je vjerovatno prerano da bi jedni drugima otkrivali dušu ali…ja sam spremna.Svjesna sam da se na silu ne može postići ništa i da ću ih samo otjerati ako pokušam forsirati…oni su jedan od razloga zbog kojeg sam pronašla ovu stranicu…smiješno ali tražila sam “formulu” za prijateljstvo…
… Prijateljstvo se ne bira,ono biva ko zna zbog cega kao ljubav…
Na kraju,ja ipak imam prijateljicu…trebalo je tri godine da to shvatimo ali vrijedilo je…

Comment by naivka — September 16, 2007 @ 10:55 pm

Imale smo toliko lijepih a i ruznih trenutaka u zivotu.Upoznala sam je kad joj je bilo najteze,prekinula je sa momkom za kojeg se namjeravala udati.Satima smo pricale o istoj temi ,ponavljale se,a ona je patila,mrzila zivot,nije imala volju nizasto…Dok sam radila razmisljala sam “sta trebam da uradim da joj vratim osmijeh na lice?”.Bilo mi je stalo do njene srece,ne znam zasto,vjerovatno zato sto sam je zavoljela,uzivala sam u nasim trenucima iako smo bile dva razlicita svijeta.Ja vjecni optimista,a ona pesimista.Medutim,nenadano sam izgubila mamu,nebo mi se srusilo na glavu,mislila sam da cu umrijeti.Nocima nisam mogla spavati,plakala sam,gubila volju za sve…ali znala sam da moram biti jaka zbog svog brata.Nazalost,moja prijateljica nikad nije dosla da me pita kako se osjecam?A toliko mi je trebala.I dok bih sa njom pricala u rijetkim trenucima,nisam znala sta joj trebam reci?Ja sam se davala u prijateljstvu,dijelila bol sa svojim prijateljima,bila tuzna kad i oni ali sad…kad mi trebaju ja sam prokleto sama.I vise nisam sigurna da li postupam ispravno?Mozda se trebam vise bazirati na sebe nego na druge ljude???

Comment by skoljka — July 18, 2007 @ 11:41 pm