Cesto bih se zamislio nad srcem koje pruza utocishte svima shto dolaze iz pustinje u njegovo svetilishte,a za dvolicnog ostaje zaboravljeno i zapecaceno.
Jednog dana,dok smo odmarali s Njim u vrtu narova,
rekoh mu:
“Ucitelju,ti prashtash i utehu pruzash greshniku i svima slabima i kolebljivima,samo ne licmeru.”
A On rece:
“Dobro si odabrao rijeci svoje kada si nazvao grjeshnike slabima i kolebljivima.Ja im prashtam slabost njihovu tjelesnu i kolebljivost duha.Jer,slabosti ove na njih svalishe njihovi preci ili pohlepa suseda njinih.
Ali,dvolicnog ne trpim,jer on rukom svojom namice jaram bezazlenom i popustljivom.Slabici,koje nazivash greshnicima,kao ptici su bez perja shto ispadaju iz gnjezda.
Licemer je strvinar shto ceka na litici smrt pljena svog.
Slabici su ljudi izgubljeni u pustinji.Ali,licemer nije izgubljen.
On poznaje put,a ipak se smeje izmedu pjeska i vjetra.”

Khalil Gibran

March 28th, 2007 | Mental notes, Emotions | Word Count: 122