Ah, Mija! Ovo je poslednje vece kada smo ovako nas dvoje, poslednje vece kada se uznemiravaš zbog mene, poslednje vece koje razgovaramo. Sedarnaesti januar, Mija, ureži dobro ovaj dan u dnu svoga srca. Dogodine, iste veceri, istoga meseca odakle cu posmatrati mesec? Iduce godine, istoga meseca. Deset godina kasnije, iste veceri, istoga meseca! Ali, celoga života, necu zaboraviti ovaj mesec, ovo vece. Nikada ih necu zaboraviti, cak ni posle svoje smrti, nikada! Cujes li me, Mija? Sedarnaesti dan prvoga meseca. Sedarnaesti januar iduce godine ja cu obasuti mesec svojim suzama. Ako mesec bude natmuren, seti se, Mija, da u daljini [...]
Da predjem odmah na stvar. Bosna je divna zemlja, zanimljiva, nimalo obicna zemlja i po svojoj prirodi i po svojim ljudima. I kao što se pod zemljom u Bosni nalaze rudna blaga, tako i bosanski covek krije nesumnjivo u sebi mnogu moralnu vrednost koja se kod njegovih sunarodnika u drugim jugoslovenskim zemljama rede nalazi. Ali vidiš, ima nešto što bi ljudi iz Bosne, bar ljudi tvoje vrste, morali da uvide, da ne gube nikad iz vida: Bosna je zemlja mržnje i straha. Ali da ostavimo po strani strah koji je samo korelativ te mržnje, njen prirodan odjek, i da govorimo [...]
Živio je jednom covjek koji je želio nadici (prevladati) patnju pa je otišao u budisticki hram da nade ucitelja. koji ce mu pomoci.
Upitao ga je: “Budem li meditirao cetiri sata dnevno koliko ce mi godina trebati da prevladam patnju?”
Ucitelj odgovori: “Ako meditiraš cetiri sata dnevno možda ceš za deset godina uspjeti.”
Misleci da bi on to mogao i bolje opet ga upita: A ako meditram osam sati dnevno , koliko ce mi onda trebati?”
Ucitelj ga pogleda I rece: Kada bi meditirao 8 sati dnevno z< 20 godina možda bi prevladao patnju.”
“Ali zašto bi mi trebalo više vremena ako bi dulje meditirao [...]
Cesto bih se zamislio nad srcem koje pruza utocishte svima shto dolaze iz pustinje u njegovo svetilishte,a za dvolicnog ostaje zaboravljeno i zapecaceno.
Jednog dana,dok smo odmarali s Njim u vrtu narova,
rekoh mu:
„Ucitelju,ti prashtash i utehu pruzash greshniku i svima slabima i kolebljivima,samo ne licmeru.“
A On rece:
„Dobro si odabrao rijeci svoje kada si nazvao grjeshnike slabima i kolebljivima.Ja im prashtam slabost njihovu tjelesnu i kolebljivost duha.Jer,slabosti ove na njih svalishe njihovi preci ili pohlepa suseda njinih.
Ali,dvolicnog ne trpim,jer on rukom svojom namice jaram bezazlenom i popustljivom.Slabici,koje nazivash greshnicima,kao ptici su bez perja shto ispadaju iz gnjezda.
Licemer je strvinar shto ceka na [...]
Ispricao nam je ovo jedne snježne, na vjetru uzdrhtale noci u svojoj izdvojenoj kuci u dolini Kadiše.
Razgrcuci na ognjištu pepeo krajem štapa koji mu je bio u ruci, rece:
„Hocete da vam kažem zašto sam tužan.
Hocete da vam ispricam onu tužnu pricu koju sjecanje svakoga dana i svake noci u meni iznova vraca.
Dosadilo vam je moje cutanje. Smeta vam moje uzdisanje i mrzovolja. Rekli ste jedan drugom: kako da uðemo u kucu njegove ljubavi, ako nam ne otvori vrata na hramu svog bola?
U pravu ste. Onaj ko s nama ne dijeli bol, ne može biti saucesnik ni u cemu drugom.
Zato saslušajte [...]
Griot je ispricao da klan Kinte potjece iz zemlje zvane «Stari Mali». Kasnije je jedan ogranak klana otišao u zemlju zvanu Mauritanija, a iz Mauritanije je jedan sin iz toga klana po imenu Kairaba Kunta Kinte-marabut, ili sveti covek muslimanske vere, otputovao sve dalje do zemlje zvane Gambija. Najprije je otišao u selo po imenu Pakali N’ Ding, tamo je neko vrijeme ostao, a onda pošao u selo zvano Juffarang, pa u seoce Juffure. U Juffureu se Kairaba Kunta Kinte po prvi put oženi mandinškom djevicom po imenu Sireng.
Onda uze drugu ženu, njeno je ime bilo Yaisa. I Yaisa mu [...]
Iz gomile iskoraci Sula, ne više u paradnom srebrnom oklopu, vec propisno odeven u togu. Široko se osmehivao, ispružene ruke, citavim svojim bicem u ulozi pažljivog kvestora.
„Gaju Marije, Gaju Marije, nešto si zaboravio!“, viknu glasno, uhvativši Marija i okrenuvši ga neocekivano snažnim stiskom. „Covece, idi kuci i presvuci se!“, prošapta.
Marije otvori usta da se usprotivi, zatim primeti zlurado veselje u ocima Metela Numidskog, i sa savršenim osecajem za pravovremeno dodirnu šakom lice, spusti je i pogleda u dlan, sada crven. „Bogovi!“, uzviknu, komicnog izraza lica. „Iskreno se izvinjavam, uvaženi senatori“, dodade, ponovo zakoracivši ka njima. „Tacno je da žurim da [...]
U našim školskim izvodima citaš samo: „Njihove eksenecije baroni i grofovi, i njihove preuzvišene supruge behu pogubljeni. Njihove svetlosti hercozi i princevi i njihove prejasne supruge behu pogubljeni. Njegovo velicanstvo kralj i njegova preuzvišena supruga behu pogubljeni.“ – Ali kad cuješ kako se dobuje crveni giljotinski marš, tek onda razumeš, i tek onda doznaš zašto i kako. Gospo, to je jako cudnovat marš! Kad sam ga prvi put cuo, prošla mi je jeza kroz kosti, i bio sam veseo što sam ga posle zaboravio… …I sad zamislite, gospo! Nedavno sedim za stolom sa citavom menažerijom grofova, princeva, princeza, komornika, dvorskih [...]
Ovoga puta nije mu bilo spasa: bio je to treci udar. Iz noci u noc sam prolazio pored te kuce (bio je raspust) i pazljivo promatrao osvetljeno prozorsko okno: a iz noci u noc sam ga zaticao osvetljenog na isti nacin, slabo i ravnomerno. Da je umro, mislio sam, video bih odsjaj sveca na zatamnjenim zastorima, jer sam znao da dve svece moraju biti postavljene pored glave pokojnika. Cesto mi je govorio:“Necu ja jos dugo na ovome svetu“, a ja sam mislio da tek tako prica. Sada znam da je govorio istinu. Svake noci, kada bih pogledao u prozor, tiho [...]
- Sluzio sam jednog Gospoda koji me sada ostavlja u sakama mojih neprijatelja-rece Ilija.
-Bog je Bog-odgovori Levit.- On nije kazao Mojsiju da li je dobar ili zao, rekao je jedino: Ja jesam. Dakle, On je sve sto postoji pod suncem:grom koji razara kucu i ruka covekova koja je obnavlja.
Razgovor je bio jedini nacin da se zavara strah, svakoga casa vojnici ce otvoriti vrata stale u kojoj su se nalazili, otkriti njih dvojicu i ponuditi im jedini moguci izbor:da obozavaju ala-fenicanskog Boga-ili da budu pogubljeni.Pretrazivali su kucu po kucu, preobracajuci ili pogubljujuci proroke.
Mozda ce se Levit odreci vere i umaci smrti.Ali [...]
Jedan ciroki indijanac je ispricao svom unuku:
- „U ljudima se odvija neprekidna bitka. Tu se stalno bore dva vuka.
Jedan je Zlo – to je strah, gnev, zavist, zalost, kajanje, pohlepa, nadmenost, samosazaljenje, krivica, ogorcenje, inferiornost, lazi, lazni ponos, superiornost i ego.
Drugi je Dobro – to je radost, mir, ljubav, nada, vedrina, poniznost, dobrota, dobronamernost, saosecanje, velikodusnost, istina, samilost i vera.“
- „I koji vuk pobedjuje?“- upita unuk.
A stari ciroki odgovori:
- „Onaj kojeg hranis.“
Otvorio sam knjigu nasumice i naišao na pricu o Aleksandru Makedonskom. Car je, prica se tu, dobio na poklon divne posude od stakla. Poklon mu se veoma svideo, a ipak je sve polupao.
„Zašto? Zar nije lepo?“ pitali su ga.
„Baš zato“ odgovorio je on. „Toliko su lepe, da bi mi bilo teško da ih izgubim. A s vremenom bi se jedna po jedna razbijala, i ja bih žalio više nego sada.“
Prica je naivna, a opet me zaprepastila. Smisao je gorak: covek treba da se odrece svega što bi mogao da zavoli, jer su gubitak i razocarenje neizbežni. Moramo se odreci ljubavi, [...]
Kazati sve što se nalazi prvenstveno u podsvesti, dakle ono nereceno pre svega, ono nevideno i nepredvideno – jer ostalo se podrazumeva. Zato toliko seksa?
Džojs ponekad podseca na one slikare koji su slikali pomocu lupe: svaka pora, svaka dlacica, svaki miteser na svom mestu. Samo što je on (ma koliko da njegova analiza ima u krajnjem rezultatu sintezu) s tom minucioznošcu slikao unutarnje pore i mitesere na fluidnom tkanju duše, dlacice na onom delu podsvesti koji skriva genitalije i tamne nagone koji upravljaju mehanizmom obljube.
Španska srednjovekovna madona sa ocima od dijamanata, sa veštackim zubima od liskuna i s kosom od [...]
Prica koja sledi, prica koja se rada u sumnji i nedoumici, ima jedinu nesrecu (neki to zovu srecom) što je istinita: ona je zapisana rukom casnih ljudi i pouzdanih svedoka. Ali da bi bila istinita na nacin o kojem njen autor sanja, morala bi biti ispricana na rumunskom, madarskom, ukrajinskom ili jidišu; ili, ponajpre, na mešavini svih tih jezika. Tada bi, po logici slucaja i mutnih, dubokih i nesvesnih zbivanja, blesnula u svesti pripovedacevoj i po koja ruska rec, cas nežna kao teljatina, cas tvrda kao kindžal. Kada bi, dakle, pripovedac mogao da dosegne nedostižni i stravicni cas vavilonske pometnje, [...]
…U tom trenutku disk dzokej pusti „Man Gave Names to All the Animals“ Boba Dilana i on otkri jednu posve novu Unu koju do tada nije poznavao. Bacila se sama u epicentar uzavrele mase igraca sto je kljucala u tami i, predajuci se sklopljenih ociju tom kovitlacu, nudila se svima istovremeno… Una , izgleda, zivi jedino kad igra.Profesor , prateci pogledom njene egzibicije( pa ona ce se potucati sa citavom diskotekom), prepoznaje ljubomoru bez ikakvog izgleda na utehu: degradiran, odbacen u ugao, u senku sanka, nepotreban uljez u ovaj tajni krug mladih i lepih, opasnih i nimalo naivnih; vrelina [...]
Alhemicar uze knjigu koju je neko iz karavana poneo sa sobom. Knjiga je bila bez korica, ali on je uspeo da utvrdi da je njen autor Oscar Wilde. Listajuci knjigu naišao je na pricu o Narcisu.
Alhemicar je poznavao legendu o Narcisu, lepom mladicu koji je išao da posmatra sopstvenu lepotu koja se ogledala u jezeru. Toliko je bio opcinjen samim sobom da je jednog dana pao u jezero i utopio se. Na mestu gde je pao nikao je cvet koji su nazvali narcis.
Ali Oscar Wilde nije tako završio ovu pricu.
On je napisao da su, kada je Narcis umro, došle šumske [...]
Mnogo samujes i dugo cutis sine moj, zatravljen si sa snovima, izmoren putevima duha. Lik ti je pognut i lice blijedo, spustene vjede i glas kao skripa tamnickih vrata. Izidi u ljetnji dan, sine moj.
- Sta si vidio u ljetni dan, sine moj?
- Vidio sam da je zemlja jaka i nebo vjecno, a covjek slab i
kratkovjek.
- Sta si vidio, sine moj, u ljetnji dan?
- Vidio sam da je ljubav kratka, a glad vjecna.
- Sta si vidio, sine moj, u ljetni dan?
- Vidio sam da je ovaj zivot stvar mucna koja se sastoji u nepravilnoj izmjeni grijeha i nesrece, da zivjeti [...]
Kad jedno odredjeno stanje pocne da vas muci, da postaje neizdrzljivo, nemojte stajati u mjestu, jer bolje nece biti, jos manje pomisljajte na bjezanje natrag, jer se od toga pobjeci ne moze. Da biste se spasli, idite naprijed, tjerajte do vrhunca, do apsurda. Idite do kraja dok ne dotaknete dno, dok vam se ne ogadi. U tome je lijek. Pretjerati, znaci isplivati na povrsinu, osloboditi se.
To vazi za sve: za rad, za nerad, za porocne navike kojih se stidite a kojima robujete, za zivot cula, za muku duha.
Ivo Andric, Znakovi pored puta
Bio je jedan knez (ali uistinu bio, ne da ja to tek tako pricam) koji je ima tuzne oci i malu knezevinu. Njegova zemlja bila je zaista malena, tako malena da bi on, kad bi se zamislio na popodnevnoj setnji, uvijek presao granice svoje zemlje i usao u susjedsku. Tolika je eto bila njegova knezevina, manja nego jedna dobra setnja. A oci je imao zaista tuzne. Lepe, tamne, osencane dugim trebavkama, a beloocnica s lakim modrim tonom kao u mlade teladi ili jekticavih devojaka iz provincije. Zene su govorile da te oci „govore“, a muskarci su cutali. („Tebi sve govori!“ [...]
Sasvim je drukcija zelja za moci koja se sastoji u pomaganju ljudima, koja pobjeduje ljubavlju, koja podstice na sporazumjevanje. To je velika moc, kojoj bi se mogli nauciti svi ljudi i koja bi zlo ucinila nemogucim. S takvom moci covjek nije zrno pijeska, nije nevazan.
Ne moze da govori o tome postoji li neko vrhovno bice ali je sigurno da nase ljudske stvari niko nece urediti ako ih ne uredimo mi sami. Cekati spas i traziti utjehu u nekoj nadnaravnoj sili sto ljudi uzaludno cine hiljadama godina, znaci ustvari priznati beznade i ne uciniti nista da bude bolje medju ljudima…
Mesa Selimovic, [...]