Damaskin

“– Vi mislite da ja ovo sviram? – obrati se podsmešljivo Damaskinu – ni govora! Ja tim zvucima zalivam cvece u bašti pod prozorom. Ono tako bolje raste… Ima pesama koje cvece voli. Kao što ima pesama koje mi volimo. Ali ima i onih drugih, retkih i dragocenih pesama, koje umeju nas da vole. Neke od tih pesama nikada nismo culi i nikada necemo cuti, jer mnogo je više u svetu pesama koje umeju nas da vole od onih, koje mi volimo. Isto vredi i za knjige, slike ili kuce. Zbilja, šta da kažemo o kucama? Jednostavno, neke kuce imaju dar da nas vole, a neke ne. Kuce su ustvari permanentna prepiska izmedu zidara i onih koji u njima stanuju. Domovi ljudi su nešto kao velika lepa ili ružna pisma. Stanovanje u njima može liciti na poslovnu prepisku, na prepisku izmedu dva neprijatelja puna mržnje, prepisku izmedu gospodara i sluge, izmedu sužnja i tamnicara, ali to može biti i ljubavna prepiska… Takvu kucu koja lici na ljubavno pismo hocu da mi sagradiš. Ja znam, nije svakome dato da zapali vatru. Nekima to nikako ne polazi za rukom. Ali, ti možeš. Ja znam da možeš.

– Kako znate, cenjena gospodice? – upita Damaskin i natace kolut dima s mirisom suvih šljiva na njušku hrtu, koji kinu.

– Otkuda znam? E, pa cuj, moj gospodicicu! U svojoj sedmoj godini javile su mi se prvi put misli. Misli jake i stvarne kao konopci. Duge do Soluna i zategnute tako da mi drže uši slepljene s obe strane uz glavu. I nad njima isto tako jake maštarije i osecanja, šta li. Toga je bilo toliko, da sam morala da zaboravljam. Nisam zaboravljala na pude i kilograme, nego na tone, svakoga dana. Tada sam shvatila da mogu da radam decu i da cu ih radati. I odmah pocela da tu stvar uvežbavam. Istoga dana, dakle, u jedan cetvrtak popodne, rodim ja u mislima i bez odlaganja muškarcica od tri godine i pocnem da ga negujem i da ga volim. Ljubav, to je nešto što se uci i uvežbava. Takode, ljubav je nešto što se mora ukrasti. Ako svaki dan ne ukradeš od samoga sebe malo snage i vremena za ljubav, ništa od ljubavi. Dojim ga ja u snovima i opazim da na podlaktici ima ožiljak u vidu sklopljenog oka. Kosu mu mijem vinom, u mašti ga ljubim na uvo da pukne, da zapamti, igram se sa njim “na slovo, na slovo”, pokazujem kako se gleda na moju busolu i trcimo zajedno unatrag kraj neke lepe vode, ili zidamo na Tisi od peska kuce… On raste brže no ja i postaje na moje oci stariji od mene. Šaljem ga u mislima da uci, najpre u Karlovce na srpsko-latinske škole, a potom u Bec na vojno inženjerijsko ucilište da postane veštak u zidanju i da gradi najlepše kuce… Nisam ga videla od tada, a volela sam ga mnogo. I tacno zamišljam kakav je on danas negde u svetu i žudim za njim. Za svojim detetom…

– To je lepa prica, gospodice Atilija, ali gde je tu odgovor na moje pitanje, gde je tu vaša kuca i gde sam tu ja? Hoce li vam vaš izmaštani negdašnji decak sagraditi palatu?

– Hoce – uzvrati Atilija ostavljajuci klavir. Hitrim pokretom ona zavrte rukav Damaskinove košulje i na njegovoj podlaktici se ukaza ožiljak u vidu sklopljenog oka.”

Milorad Pavic
Damaskin- prica za kompjuter i sestar - Rucak

February 26th, 2007 | Mental notes, Emotions | No comments

Plodovi Zemlje

Gore u pustoši svako godišnje doba ima svoja cudesa, ali stalni su i nepromenljivi tamni, beskrajni zvuci neba i zemlje, opkoljenost sa svih strana, mrak šume, ugodnost drveca. Sve je meko i teško u isti mah, nijedna misao nije tu nemoguca. Severno od Selanro nalazilo se neko sasvim malo jezero, barica jedna, ne veca od obicnog akvarija. Tamo su se koprcale sicušne ribice, koje nikako nisu rasle; živele su i umirale i nisu bile ni za šta, Bože moj, baš ni za šta! Jedne veceri stajala je tako Inger i osluškivala da li ce cuti klepetuše. Nije ništa cula, svugde oko nje vladala je potpuna tišina, ali odjednom je zacula neku pesmu iz akvarija. Bila je vrlo slabacka i skoro necujna, kao da zamire. To je bila pesma sicušnih ribica.

Položaj Selanro je bio vrlo povoljan i stanovnici su svake jeseni i proleca mogli videti divlje guske kako lete preko pustoši, i cuti im krikove i primamljivanje gore u vazduhu; zvucalo je to kao zbrkani govor. I onda bi izgledalo kao da se svet ukocio, sve dok povorka ne bi prošla. Nije li u tim trenucima obuzimala ljude neka vrsta slabosti? Opet bi legli na posao, ali bi najpre duboko udahnuli, - bio ih je dodirnuo dah sa onoga sveta.

Velika cudesa opkoljavala su ih u svako doba. Zimi zvezde, a i severna svetlost, rasplamtelo obzorje, požar gore kod Boga. S vremena na vreme, ne cesto, i ne obicno, ali s vremena na vreme culi bi i gde grmi. Bivalo je to najviše s jeseni, postalo bi tad najednom i mracno i svecano i za ljude i za životinje. Stoka koja bi pasla na obližnjoj livadi, skupila bi se i ostala tako zbijena. Šta to sluša? Ne ocekuje li kraj? I šta cekaju ljudi u svoj toj pustoši stojeci oborene glave dok grmljavina tutnji?

Prolece, - da, sama brzina i raspusnost i ushit; ali jesen! Ona je u ljudima stvarala drukcije raspoloženje. Tada bi se cesto plašili u mraku, pribegavali vecernjoj molitvi, postajali vidoviti i culi predznake. Ponekad bi, u kakav jesenji dan, izišli da nešto doteraju kuci, muškarci možda drva, a žene stoku, koja je sad kao luda tražila i jela gljive, - i vracali bi se u srcu ispunjeni tajanstvenim stvarima. Da li su nehotice nagazili mrava i utisnuli mu zadnji deo tela u stazu, tako da mu se prednji nije više mogao otkinuti? Ili su se suviše približili gnezdu alpijske kokoši, pa je kvocka sikcuci poletela na njih? Pa cak ni veliki vrganji nisu bili bez nekog osobenog znacaja. Covek se ukoci i prebledi kad ih samo i pogleda. Vrganj niti cveta niti se mice s mesta, ali ima nešto u njemu što savladuje, neman je on, lici na pluca koja, gola i neodevena telom, žive svojim posebnim životom.

Knut Hamsun

February 25th, 2007 | Mental notes, Zivot - online, Emotions | No comments