Pleteš sitno, pažljivo san kao bijelu cipku na crnoj pozadini spuštenih vjeda. Redaš ocicu do ocice i gradiš kao pauk nevidljivu finu mrežu u koju bi htio uloviti svoju misao kao dosadnu crnu muhu što brunda i zuji u mraku i prelijece hirovito s jednog na drugi kraj mozga i ne da ti usnuti.
Vrti se tajanstveno vreteno sna u tmini zatvorenih ociju polako, lijepo i namata beskonacnu tanku nit vremena, godina, uspomena. Prede i plete cudnovati pauk i obavija lukavo, neosjetno tvoju misao laganom predom sna. Prelijecu poslednji meteori, u ocima rasprsnula se posljednja raketa, svecanost je završena i sada padaju prosute iskre, gase se i tonu u duboko i mirno more sna. Još se samo lelujaju u mraku zeleni i žuti kolobari kao zaboravljeni lampioni koje tihi nocni vjetar ljulja i gasi jednoga za drugim.
Slatko te opija dugo žudeni san… I gle: vec su ti noge i ruke usnule i citavo tijelo vec mudro sanja o svojim tihim krvotocima, o svojim pretvaranjima tvari, o zmijuljastim peristalticnim gibanjima; srce mirno kuca, poigravaju se nestašno crvena i bijela zrnca u krvi, pocivaju umorno živcane niti i cijelo je tijelo kao umorni parobrod u nocnoj luci iz kojeg lijeno kulja lagani pramen dima…samo glava nece da usne! Glava traži još jednu sliku kao uvjet, sliku sna: umornu pticu na grani koja je savila glavu pod krilo…
No ptica se probudila od tvoga pogleda. Uplašeno se trgnula i otprhnula.
I opet si ostao budan.

Ranko Marinkovic

February 10th, 2007 | Mental notes, Emotions | Word Count: 240