Na ovome svijetu

Hollis i March su znali da su kod Cooperovih nepozeljni, ali su svejedno dosli brojiti konje. Hollis jos cuje vjetar kakav je puhao onog dana kad su ih uhvatili. Cuje ga u svojim snovima i dok sece preko pasnjaka ciji je sad vlasnik. Bilo je nemoguce razumijeti sto je March govorila iznad huke vjetra, ali je Hollis vidio da joj je noga zaglavila izmedu dva kamena. Pudlica Annabeth Cooper je skljocala zubima;imala je iznenadujuce velike zube za psa svoje vrste i jamacno je zahvatila meso jer je iz Marchine ruke krvarilo.
„Nazvat cu policiju“, viknuo je Jimmy Parrish, dovoljno glasno da ga cuju.
March je imala na sebi bijelu kosulju koja se na vjetru nadimala poput zastave. Znala je da je Hollis vec imao nekoliko okrsaja s policijom. U ljekarni su ga uhvatili u kradi nekih casopisa koje si nije mogao priustiti, a vlasnik prodavaonice alkoholnih pica cinkao ga je kad je pokusao kupiti pakiranje od sest limenki piva. On je bio gradski decko, doveden na Lisicji brijeg netaknutih gradskih navika, i March mu to nije zamjerala. No svejedno, jos jedna kap i casa bi se mogla preliti.
„Kreni“, March mu poruci bezglasno, pokretima usana. „Idi“, bila je uporna.
U strahu od policije, sluden vjetrom, Hollis se okrene i potrci. Hollis je bio brz, ali ne prode ni dan a da se ne upita sto bi se dogodilo da nije bio tako brz, da su ga uhvatili ili da je ostao na mjestu. Sto da su on i March proveli taj dan kod Maslinova jezeru umjesto sto su spijunirali na farmi?Zar se tako odreduju sudbine i buducnosti?Slucajan izbor, vjetrovit dan, pas koji ne zna gledati svoja posla?
Neki ljudi znaju tocan trenutak kad su sve izgubili. Mogu se vratiti u proslost i vidjeti to jasno kao na dlanu, ali ni za zivu glavu ne mogu shvatiti zasto to nisu primjetili dok se dogadalo. Zasto Hollis nije prestao trcati?Zasto nije ostao uz nju? Cekao je March – njemu se to cinilo cijelu vjecnost – na grbavoj sporednoj cesti koja je vodila od farme do Hilla.  Kako je poslijepodne prolazilo vjetar je jenjavao, ali je krv koja je sumjela u Hollisovoj glavi zamijenila njegovu huku. U glavi mu je bubnjalo i sto je protjecalo vise vremena, to mu se glavobolja pogorsavala. Naposljetku, nebo je poprimilo boju tinte. Kad se pojavila March, gatalinke su se vec glasale a mjesec je plovio po nebu.
Drzala je u ruci pregrst ruza odrezanih u vrtu Annabeth Cooper;dok je trcala prema njemu stiskala je na prsima ruze vrste Unity, Double Delight i Peace. Eto sto je Hollis najprije ugledao:ruzicaste ruze u crnoj noci. Doslo mu je da zaplace i bio bi se rasplakao, da se March nije raspricala. Zapravo, nije slusao sto mu ona govori – u svakom slucaju nije mu se slusalo o tome kako je Richard Cooper faca ili kako je njegova sestra Belinda tako dobra srca da drzi oposuma za kucnog ljubimca i da ga hrani kruhom omeksanim u toplom mijeku i dopusta mu da spava na dekici u podnozju njezina kreveta, premda je gospoda Cooper zabranila bilo kakve zivotinje u kuci osim svojih pudlica. Ne, nije zelio cuti te pojedinosti, jer mu je bio dovoljan jedan pogled na Marchino lice da shvati sto se dogodilo. U jedno jedino poslijepodne, a sve zbog jednog glupog psa i kemanog zida, to se dogodilo. Izgubio ju je.
(…) Proslog proljeca nasao je crvenu ruzu na zemlji ispod ograde i to ga je osupnulo kao da je ugledao lokvu krvi. Nogom je odbacio ruzu ispod zivice zimzelena, no ipak ju je i dalje vidio kutom oka. Vidio je tu ruzu dugo nakon sto je usahnula i uvenula.

Alice Hoffman

Objavljeno od strane

Ivan Minic

Me, version 1.0 RC1.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *