Tilo, znaš li što je najtužnije na svijetu?
Kada držiš ženu koju si toliko volio da te od same pomisli na nju ispunjavao bljesak svjetlosti, i osjecaš- ne, ne mržnju, jer cak je i to nešto-osjecaš silnu hladnocu kako raste u tebi, i znaš da je možeš grliti ili spustiti ruku i otici,da to nece ništa izmijeniti.
- O, Ravene- kažem i impulsivno se okrenem k djecaku koji je bio da mu na obraz utisnem poljubac suosjecanja. Jer cini mi se da ima pravo, od svih stvari ta je sigurno najgora. Iako zapravo ne znam, ja koja sam tako cesto zamijenila staro za novo, ne mareci za ono što sam ostavila. Ja koja sam povjerovala da su prazne odaje srca koje odjekuju dio ljudskog života, kao i naša žudnja da ih ispunimo.
Do sada.
Mislim o tome i grudi kao da su mi stegnute izmedu valjaka u kojima pralje cijede rublje.
Prvi put priznajem da se predajem ljubavi.
Ne štovanju koje sam dala Staroj, ne strahopoštovanju koje sam osjecala prema zacinima. Vec ljudskoj ljubavi, svoj zapletenoj, u isti mah davanju i traženju, i namrgodenoj i vatrenoj. Plaši me opasnost toga.
I shvacam da opasnost ne leži u onome cega sam se uvijek bojala, u gnjevu zacina, u tome da ce me napustiti. Prava opasnost je da cu nekako izgubiti tu ljubav. I kako cu to onda podnijeti,ja Tilo, koja ucim da nisam tako neranjiva kako sam nekoc mislila?
Chitra B. Divakaruni
