Ja znam da mi probadaju kožu nadlakticom igle.
Ja znam da mi probadaju kožu nadlakticom igle. Vicem, prije nego sam osjetio ikakvu bol. Nagovještaj tog bola putuje prije mozgu nego što ga osjetim na koži. Ah…predusrecem bol koji cu osjetiti…stražarim da bih bio svjestan…da osjetim bol što intenzivnije…jer…osjetiti…slabi…pretvara me u žrtvu…kada osjecam…one sile u sebi koje me ne pitaju, koje se ne brinu za moje postojanje i moje reagiranje…
Evo: organ bola…polaganiji…pobijeduje moj refeks…bol koja to više nije…bol od injekcije…nego prava bol…ja znam…dodiruju mi trbuh…pažljivo…napuhnuti trbuh…plav…dodiruju ga…s tom sapunjavom rukom…ta britva što mi dodiruje trbuh, spolovilo…ne mogu više podnijeti…vicem…moram vikati…vežu mi…ruke…ramena…vicem da me puste na miru…da me puste mirno umrijeti…neka me ne diraju…ne mogu podnijeti dodir…
***
Treba misliti na tijelo. Zamorno je misliti na tijelo. Vlastito sastavljeno od djelova. To umara. Ne smije se misliti. Tako. Ako mislim, znaci da postoji, da svjedocim sam sebi. Ja sam tijelo. Ono ostaje. Ono odlazi…odlazi… Rasplinjuje se u ovom raspadanju živaca i prhuti, celija i raspršenih krvnih zrnaca. (…) Strah. Bojim se misliti o svom vlastitom tijelu. A lice? (…) Po celu mi curi znoj. Zatvaram po drugi puta oci i molim…molim da mi moje lice i tijelo budu vraceni.
Carlos Fuentes
