Sve se izmijeni kad padne tama. Za grijeh nije ostavljeno jedno odredeno doba, ali je njegovo prirodno vrijeme noc (sad spavaju pametna mala i tupava velika djeca, i oni što stignu da svrše zlo za dana). l uvijek kad se ne vidi.
Eto, to smo postigli: potisnuli smo grijeh u nevidjelo, i ucinili ga mocnijim.
Prolazim utišanim gradom, cuje se samo dalek glas zurne, promaknu ponekad ljudske sjenke, nemirne kao obilježene duše, psi laju u mahalama, mjesecina je olovna, nijedna vrata se ne bi otvorila kad bih kriknuo makar i pred smrt, teško se zaustavljam u ovom casu što tece, sve se u meni otima prema onome što je bilo ili što ce biti, ali ne uspijevam da predem granice ove noci. Samo, osjecam je izdaleka, kao da sa brda gledam tužni predio, izvan njega sam a u njemu, izdvojen a obuhvacen. Sitno mi izgleda sve u ovom mome svijetu, mnoga rodenja što se dešavaju evo baš sada, mnoge smrti, mnoge ljubavi, mnoga zla. U mome svijetu, jer drugoga nema. Oko njega su sjenke i prazna mjesecina. Oko nas tiho kapanje vremena. U meni nemocna ravnodušnost i tišina bez života. Vidjela u meni nema, kao u nevjernicima.
Koji je to neznani grijeh zbog koga me kažnjavaš, moj Bože?
Meša Selimovic
