0 komentara

Jednom u predvečernji čas

Jednom u predvečernji čas – dobro se sjećam tog sutona – dok su se topli otkucaji zaljuljanih zvona talasavo razlijegali nad varošicom, a žene po „balaturama“ dojile dojenčad na posljednjim, već gotovo vodoravnim zrakama sunca, rodio se u meni prvi put panički osjećaj. Na raskrvavljenom zapadu rumen je stidljivo premirala, razgarala se, sito se gasila, i opet ražarivala u potmulijoj vatri. Tamo kao da se dogadjalo neko strasnobolno krvavo nasilje. Golemo crveno sunce tonulo je u more sporo, nekako nepovratno, neopozivo. Po horizontu teturali su teški, pijani oblaci, omoreni o oteščali od orgijanja, odozgo tamni i vunasti, a odozdo jarko zabljesnuti snopovima sunčevih zraka. Valjali su se po tom razbojištu i omašćivali rubove grimizom i žeženim žutilom. Svijet iza mene kao da je opustio: kao da je taj bolni zapad isisao iz njega svu krv i upio u se sve zažagrene oči ljudi. Osjetih da me s lea bije hlad. Osvrnuh se, gotovo sa zebnjom: zemlja je bila poplavljena sutonom i pokrivena dugim sjenkama. Grdna tjeskoba stište mi srce: obuze me osjećaj općeg potonuća. Pomislih da na svijet pada vječna noć.

Vladan Desnica, “Proljeća Ivana Galeba”

Posted by

Me, version 1.0 RC1.

Ostavite odgovor

Required fields are marked *.