Osveta

Neki seljak, kad je kosio na svojoj livadi travu, spazi jedno leglo (gnijezdo) lasice. U leglu spavahu goli mali lasici, ali sami bez svoje majke. Seljak se sagne i uzme leglo te ga prenese na drugo mjesto, da ga ne bi sa nepažnjom kakogod kosom utamanio. Seljak nastavi opet svoj rad sa kosom. Najedanput spazi, gdje ide lasica i približuje se svome mjestu, na kome je ostavila leglo sa mladijem. Seljak stane posmatrati, šta ce lasica raditi kad ne nade svoje leglo. Lasica došavši na ono mjesto, na kome je ostavila svoje mlade, vidje da joj je neko digao njezine drage lasice. Uzvrti se i pocne tražiti tamo amo svoje mlade, ali joj bi uzaludu traženje. Onda pocne gledati na svaku stranu stojeci na jednom mjestu; dok najedanput poleti i uspuže se uz jedno drvo o kome je bio ovješen istog seljaka jedan kabao (vedro) pun mlijeka. Stane na kabao te otruje sve mlijeko nekom travom. Dok je to ona cinila, seljak brzo uzme leglo sa lasicima i stavi ga na ono mjesto, odaklen ga je digao. Lasica kad side s drveta ode opet tražiti svoje drage lasice, i na radost njezinu nade svoje male, gole lasice. Omiluje ih i nahrani. Sad se lasica opet odvoji od mladijeh. Uspuže se ponovo na isto drvo, gdje visaše kabao pun mlijeka, i grizuci zubima duže vremena kanavu (konopac), kojom je bio privezan kabao, prekine je a kabao pane na zemlju iz koga se proli sve mlijeko.
Seljak, kad je vidio ovu mudrost ovako male životinje, rece: „Cini dobro ne samo ljudstvu, nego i životinji, pa ce ti biti dobro“. „Zlo cini, zlo ce te i snaci“. Životinja, pa i ona zna šta je „osveta“.

Aleksa Santic