Svaki je čovjek priča za sebe

Svaki je čovjek priča za sebe. Dok sam bila dijete, ljudi su sjedili za kuhinjskim stolom i pričali svoje priče. To više ne radimo. A dok sjedimo za stolom i pričamo, to nisu samo trenuci u kojima ubijamo vrijeme. To je način prenošenja mudrosti. To su trenuci koji nam pomažu da živimo život vrijedan pamćenja. Usprkos zastrašujućoj moći tehnologije, mnogi od nas još ne žive dobro. Možda bismo trebali ponovo poslušati svoje priče.

Većinu priča koje nam pričaju danas, napisali su romanopisci i scenaristi, glumili su ih glumice i glumci, to su priče koje imaju početak i kraj, priče koje nisu stvarne. Priče koje možemo jedni drugima pričati nemaju početak ni kraj. One su sjedalo u prvom redu na predstavi stvarnog iskustva. Iako se događaju u različito vrijeme i na različitim mjestima, imaju jednako ozračje. Na neki način, to su priče i o nama samima.

Stvarne priče traju. U trenutku kad smo ostali bez vremena za stanku, vremena za kontemplaciju, vremena za razmišljanje i čuđenje, prestali smo pričati priče. Život juri pokraj nas i tek su rijetki ljudi dovoljno snažni da se sami zaustave. Najčešće nas zaustavi nešto nepredviđeno i tek tada imamo vremena sjesti za stol u kuhinji života. Spoznati svoju priču i ispričati ju. Poslušati priče drugih ljudi. Sjetiti se da je stvaran svijet sazdan od takvih priča.

Sve dok se ne zaustavimo ili, češće, dok nas nešto ne zaustavi, nadamo se da ćemo neki životni događaj „staviti“ iza sebe te da ćemo nastaviti živjeti. Kad se zaustavimo, shvatimo da će određena životna pitanja biti s nama dok smo živi. Ponavljat ćemo ih iznova i iznova, svaki put s novom pričom, svaki put s velikim razumijevanjem, sve dok ne postanu dio naših blagoslova i mudrosti. To je način na koji nas život uči životu.

Kad nemamo vremena saslušati tuđe priče, tražimo stručnjake da nam kažu kako živjeti. Što manje vremena zajedno provodimo za kuhinjskim stolom, to se više knjiga za samopomoć pojavljuje u knjižarama i na našim policama. Ali čitati takve knjige nije isto kao slušati priče o nečijem proživljenom iskustvu. Budući da smo prestali slušati jedni druge, vjerojatno smo zaboravili slušati, zaboravili smo učiti prepoznavati značenja i osjećati se ispunjeno običnim događajima u životu. Postali smo samotnjaci; čitatelji i promatrači, a ne sudionici.

Rachel Naomi Remen – Priče koje iscjeljuju

Objavljeno od strane

Ivan Minic

Me, version 1.0 RC1.

One thought on “Svaki je čovjek priča za sebe”

  1. (NE) MAR

    Ništa nije tako teško uraditi u životu kao što je započeti priču o sebi. Pričati o onome što si uradio, svjesno ili ne. Pričati o stvarima koje su me često mogle puno koštati – toliko da sam bio dosegao dno. Da, baš zbog njih. Ali ne želim sada pisati roman o sebi, želim vam pisati o jednom dijelu svog života. Ali, kao što vidite, svaki početak je težak…

    Zovem se Damir. Naizgled, ovo ime većinom nose problematični momci. Ali kako možemo znati šta nas čeka u životu kada smo mi samo atom, jedan mali sićušni atom, u ovom divljem univerzumu. Možda vam se, s vremena na vrijeme čini da ste beznačajni i da ste tu na svijetu, eto tek onako. Budite uvjereni da niste tu igrom slučaja. Vi ste, baš kao i ja, dio posade jednog broda koji putuje već milijardama godina. Iako nam se činilo da je more mirno, nosile su nas jake struje ali ih jednostavno nismo osjećali, sve dok te struje nisu postale naše bitne prekretnice u životu.
    Kao i sva druga djeca rođena u našoj lijepoj Bosni, volio sam fudbal još od malih nogu. Trčanje za loptom, među ruševinama starih zgrada. Ili iscrtavanje linija po cesti i postavljanje kamenja kao stativa. Durenje među klincima ko će da postigne više golova jer je svaki gol bio je korak bliže maloj Almi, riđokosoj djevojčici plavih očiju, koja nas je često sa ostalim djevojčicama iz mahale posmatrala.
    Pored škole i fudbala, pohađao sam i mektebsku nastavu. Trudio sam se da naučim što više, jer sam želio učiniti svoje roditelje, a i dedu i nanu, ponosnima. Za svaku novu suru, nana mi je davala po slatkiš, a dedo po koju marku. Ma šta da vam pričam, bio sam sretan! Imao sam sve u životu, ali bio sam premlad da bih znao da život nije samo igra i zabava. Al’ valjda to tako mora biti, jer moraš, kažu, svašta proć’ da bi naučio nešto u životu. Već kroz osnovnu školu dolazi onaj period dosade i smaranja, učenja zbog ocjene… To me, na neki način, nije toliko ni zanimalo. Posvetio sam se mektebu, i 2006. godine sam završio prvu hatmu. Svoju porodicu nisam nikad sretniju vidio, kao što su bili tih dana, jer znam da im je moj odgoj – ispravni odgoj, bio na prvom mjestu.
    Al’ ne bih ja bio ja kada to ne bih nekako pokvario, eto.

    Loše i mnogobrojno društvo oko mene, širilo se kao kuga. Znate ono kad s godinama, a to nisu neke godine realno, radite stvari kako bi zadovoljili nebitne ljude, bez obzira šta to bilo. Zamislite kako sam izgledao ja. Ja, koji sam još od malena, težio ka vjeri. Zamislite me sa flašom u ruci. Znate i na koju flašu mislim, jer ja nisam jedini koji je to radio. Štaviše, i većina vas je to radila! Alkohol, provod, izlasci, djevojke… Ništa mi tada nije bilo važnije od tih stvari. Možda sam se negdje u podsvijesti htio izvući iz njih, ali jednostavno nisam uspio u tome, jer je takvo okruženje bilo oko mene, da mi jednostavno nisu dali da mislim o pozitivnim i moralno ispravnim stvarima. Nevjerovatno je kako se stvari mjenjaju brzo. Još i ako se zaljubite kao što sam ja – pa ne znate šta je gore; oni prokleti leptirići, ili ludo društvo koje vam u život donosi samo zabavu od jutra do sutra. Damir se zaljubio, kao da je posljednja na svijetu. Volio sam je više od svoje porodice, bio sam joj vjeran. Između nas nije bilo prepreka nikakvih, osim onih kilometarskih. Viđao sam je par puta godišnje, ali ni to mi nije dalo povoda da joj ne budem vjeran. Ono što nam se desilo, ostavilo je veliki trag na naše živote, a i na živote ljudi oko nas.

    Bio je to 17. juli, 2011. godine. Ja, seoski momak inače, koji nije zaostajao za ostalim gradskim momcima, tada nezaposlen, vozio sam staro auto svoga oca. Krenuo sam po drugove i svoju djevojku, koja je došla na kraći odmor. Vozili smo se magistralom do obližnjeg gradića. Htjeli smo se, eto, malo provozati, promjeniti sredinu i popiti kahvu usput. Stao sam na raskrsnici. Iza mene je bila duga kolona auta. Skretao sam lijevo i završio u kanalu. Pokupio nas je ogromni kamion, koji je u datom momentu preticao kolonu, ne vidjevši moje auto kako je skretalo. Drugovi i djevojka su zadobili manje ozlijede, ali ja… Pao sam u komu. Imao sam veći potres mozga. U komi sam proveo 7 dana, a iz bolnice sam izašao tek nakon dva mukotrpna mjeseca. Te dane ću pamtiti kao najgore dane svoga života, iako se skoro ničeg nisam sjećao. Po priči doktora, nisam imao mnogo šansi da preživim. Ali, vidite, da sve ima razlog zašto svog zbivanja. Taj događaj je trebao da me promjeni na bolje. Ali, po svemu sudeći, nije. Ja sam i nakon izlaska iz bolnice nastavio piti i izlaziti kao što sam običavao. Nakon četiri godine veze prekinuo sam sa djevojkom. Izgubio sam mnogo drugova, i gle čuda, baš onih koji su me tjerali da se opijam. Možda je glupo kada kažem da su me tjerali na nešto, jer to ne znači da sam se bojao njih. Ne, nego sam bio jako naivan tada. I ta farsa bi trajala i do dana današnjeg, da jedne noći nisam usnio težak san. Sanjao sam onaj svoj kobni udes, ali samo tada, nisam ga preživio. I tako, gledam svoju dženazu. Gledam sve ljude koji su mi bili u životu bitni, a koje sam zapostavljao, kako plaču nad mojim mezarom.
    Gledam majku kako plače, kako pada u nesvijest. Ali, nisam vidio nikog od svojih tadašnjih drugova na mezarju. Ne, nije ih bilo. Probudio sam se oznojen i preplašen, nekako tik pred zoru. Sa obližnje munare čuo sam ezan sabahski. Ustao sam i uzeo abdest, stao sam pred Boga nakon dugo vremena. Kroz glavu mi je tada prošao svaki moj grijeh kojeg sam počinio iz nemara. I plakao sam, i plakao. Molio sam za oprost, i u suzama sam zaspao.

    Taj san je uradio ono što nijedan savjet mojih roditelja nije mogao. Prestao sam piti. Iz života sam izbacio ono đubre od drugova, ako se tako mogu nazvat. Kafanu sam zamjenio džamijom. Alkohol i provode zamjenio sam Kur’anom. Pričalo se tih dana o meni, kako sam se do juče opijao a sad kao glumim vjernika. To jeste tačno, ali oni ne znaju kakve su se bitke odvijale u meni. Oni ne znaju za suze koje su pale pred Gospodarom. I neka pričaju, ja im ne mogu zabranit, jer ja sam kriv zbog onoga šta sam bio. Sada su oko mene ljudi koji znaju za prave vrijednosti života, koji se ne boje reći u šta vjeruju. Ljudi kojima lijepa riječ i osmjeh ne silazi sa lica. Ljudi koji zaspu s mislima o Stvoritelju i sa njima se probude. Sada, niti jedna mini suknja ni dekolte ne mogu me zavrtjeti kao hidžab pokrivene djevojke.

    I da, zahvalan sam Bogu na svemu što mi se desilo. Jer da nije mraka, ne bih mogli znati ljepotu zvijezda. Promjenio sam ime, više nisam Damir. Sada sam Imran. Početak je naravno težak, sada moram nadoknaditi mnogo stvari koje sam propustio u životu. Ali ja mislim i na vas. Ne dopustite da i vi budete Damir, sjetite se koliko smo samo sitni dok nas ne obasja Božija milost. Klanjaj prije nego ti se bude klanjalo! Da, ovo se odnosi na tebe, koji čitaš ovo. Nek ti vjera bude glavni motiv u životu, jer kad je vjera dobra, sve će ti biti dobro. I da, vratio sam se fudbalu ponovo. Sada je to ozbiljnija priča. Sreo sam ljude koji su u meni vidjeli potencijalni talenat, i trudim se da ne osramotim ni njih, ni sebe. Vjerujte u Boga, i u sebe. Pravi ljudi i dobri će vas svakako okružiti, jer će se i na vama vidjeti dobrota. Neka vam moja priča bude prekretnica u životu, kao što je meni bio davni san. Želim vam sve najbolje! Selam

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *